Hrvatski fudbaler Danijel Pranjić postao je zvijezda minhenskog Baherna. U razgovoru za njemački "Merkur", hrvatski reprezentativac je otvorio dušu kazavši da kao dijete nije imao igračke, a želja mu je da postane standardan prvotimac u Bajernu.
"Bajern je nešto posebno, i to u cijeloj Hrvatskoj. Ljudi me sad drukčije gledaju. Kad sam igrao za Herenven, svi su me znali jer sam igrao za reprezentaciju, no sada je drukčije.
Znači li to da ste sada zvijezda?
PRANJIĆ: Pa, ljudi kažu da jesam, ali osjećam se tako. Ista sam osoba bez obzira na to što igram u Bajernu. Morao sam platiti 700.000 evra iz svog džepa samo da dođem u Bajern, ali nije mi žao. Osobno mi novac ništa ne znači jer kad sam bio mlad, u mojoj zemlji je buktio rat i bilo je teško stanje, tako da sam naučio da živim s malo novca. Bili smo izbjeglice i nije bilo novca.
Pa gdje ste onda imali priliku da se razvijete u fudbalera?
PRANJIĆ: Kad sam bio mali, nisam imao igračaka, ali imao sam loptu i, s obzirom na to da nisam imao ništa drugo, ta lopta mi je postala jedini način igranja.
Jeste li na kraju zaigrali za neki klub?
PRANJIĆ: Da, u jednom malom klubu sam počeo igrati. Međutim, moj otac nije imao novca, a u Hrvatskoj morate da platite da biste igrali. Ali zato su se javili iz Osijeka i dali mi priliku da zaigram i to im nikad neću zaboraviti. Svaki puta kad dođem kući, posjetim ih.
Dolaskom u Bajern imali ste problema?
PRANJIĆ: To mi je bilo najteži period u karijeri. Velik je korak otići iz Herenvena u Bajern. U pripremnom periodu sam igrao dobro, ali zato što sam igrao na svojoj prirodnoj poziciji. Kad me trener odjednom prebacio u odbranu, počeli su problemi.
Ko Vam je pomagao u tim trenucima?
PRANJIĆ: Najviše Kristijan Nerlinger koji mi je rekao da ostanem miran, a podrška su mi takođe bili Filip Lam i Mark van Bomel.
Želje za 2010. godinu?
PRANJIĆ: Zdravlje za mene i moju porodicu. Žao mi je što neću biti na Svjetskom prvenstvu, a što se tiče sportske želje, volio bih da sa Bajernom napravimo velike stvari u Ligi šampiona.