Golovima i sjajnim potezima obilježio je skoro dvije decenije fudbala u Evropi. Sa nepunih 10 godina bio je svjedok Černobiljske katastrofe, koja je promijenila živote miliona ljudi, a nakon igračke karijere uplovio je u političke vode, gdje se nije najbolje snašao. U ekskluzivnom razgovoru za "Nezavisne" legendarni Andrij Ševčenko govorio je o karijeri, životu van fudbala, Milanu, Čelsiju...
Dvadeset deveti septembar 1976. za mnoge je bio samo običan dan, ali ne i za porodicu Ševčenko. Toga dana rodio se Andrij, čija životna priča obiluje mnogim uzbuđenjima, usponima i padovima... Rođen je u malom selu u Kijevskoj oblasti, a kada je imao tri godine, porodica se preselila u Kijev. Tamo je napravio prve fudbalske korake, iako je njegov otac Nikolaj za njega imao druge planove. Krajem aprila 1986. bivši Sovjetski Savez, ali i cijeli svijet, potresla je nuklearna katastrofa u Černobilju i malo je nedostajalo da već sa nepunih 10 godina Ševčenko prestane da trenira. Sve se dešavalo samo nešto više od 100 kilometara od Kijeva.
"Tada smo bili školarci. Generalno je bilo veoma malo informacija. Roditelji su pokušavali da saznaju što više informacija i da djecu izvedu iz Kijeva, ali su učitelji negodovali. Bio sam dio parade posvećene Prvom maju, kada je bilo posebno opasno na ulicama. Zauvijek ću se sjećati svega što se dešavalo", rekao nam je Ševčenko.
Niti velika katastofa nije spriječila Ševčenka da trenira fudbal. Da jeste, to bi bio veliki gubitak za najvažniju sporednu stvar na svijetu, a toga niko ne bi bio svjestan. Naporno je radio i trenirao, a u fudbalski dijamant iskovao ga je legendarni Valeri Lobanovski. Trenirao ga je u Dinamu iz Kijeva, u kojem je popularni Ševa ostavio neizbrisiv trag. Karijeru je krunisao u Milanu, a možda i najslabije partije pružao je Čelsiju, ali i pored toga, navijači su ga voljeli.
"Lobanovski nas je naučio kako da igramo fudbal. Sve što smo radili i znali prije toga se promijenilo. Od njega sam naučio o mnogim važnim stvarima", izjavio je Ševčenko i zatim se osvrnuo i na ostale trenere u karijeri, među kojima je i legendarni Karlo Anćeloti:
"U Italiji sam naučio koliko je taktika važna. Prvo moraš da igraš glavom, pa tek onda nogama. Anćeloti je i dalje moj veliki prijatelj i učitelj. U Engleskoj sam osjetio pravi duh fudbala. Tamo igrate do posljednje sekunde, inače nećete imati razumijevanje publike. Šteta je što sam tokom cijelog tog perioda bio traumatizovan, ali sam igrao dovoljno u Čelsiju kako bih osjetio čari fudbala u ovoj zemlji."
Računajući mlađe kategorije, 13 godina je proveo u velikanu iz Kijeva. Put ga je odveo dalje u Grad mode iako je malo falilo da završi u Barseloni. U Milanu je osvojio sve. Bio je prvak Evrope, bio je najbolji igrač Evrope...
"Milan je uvijek bio i uvijek će biti moja porodica i moja kuća. Sada ne mogu ni da zamislim da sam iz Dinama prešao u Barselonu iako su Španci bili veoma uporni. Zvali su me kući, razgovarali sa roditeljima. Sa Milanom sam ostvario svoje snove. Osvojio sam Ligu šampiona, postao sam najbolji igrač u Evropi. Sada želim da osvojim vrhove sa Ukrajinom", izjavio je Ševčenko, koji je od 2016. selektor nacionalnog tima.
Godine 2003. Milan je Ligu šampiona osvojio pobjedom nakon penala u meču sa Juventusom, a pobjednički gol postigao je Ševa. Godinu kasnije zasluženo je dobio "Zlatnu loptu", jer je već godinama bio, ako ne najbolji, onda jedan od najboljih napadača svijeta.
"Napravio sam mnoge dobre stvari. Na početku u Milanu mi je bilo teško da se prilagodim, da 'uđem' u novu kulturu, da naučim jezik. Ali sam ispred postavio najviše ciljeve. Dva puta sam bio veoma blizu 'Zlatne lopte', a uspio sam tek iz trećeg pokušaja. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam u ruke uzeo 'Zlatnu loptu' niti gol Đanluiđiju Bufonu u finalu", rekao je Ukrajinac koji se prisjeća svega što se dešavalo tog 28. maja na "Old Trafordu":
"Ne sjećam se nekoliko minuta nakon tog gola. Zavladala je prava euforija. Pogodio sam odlučujući penal i srce je počelo da mi lupa nevjerovatnom brzinom. Prije toga svi smo bili napeti i nakon gola smo 'pali sa litice u more zadovoljstva'. Ne možete ni da zamislite kako nam je bilo kad smo se vratili u Milano. To je jedan od trenutaka koji nas je sve učinio braćom. Vrijeme prolazi, ali mi se sastajemo kao članovi porodice, svi smo ostali u kontaktu."
Kada je već bio na pragu četvrte decenije života, odlučio se na novi izazov. Prihvatio je poziv Čelsija i tada je postao najskuplji fudbaler u Engleskoj. Ostrvo mu nije prijalo. Iako su mnogi skloni reći da nije bio ni sjena onog Ševčenka iz Milana, period u Lonodnu za njega je bio veoma bitan i tamo mu sada živi porodica.
"Ne bih to gledao kao na mrlju u karijeri. Bio sam traumatizovan, ali i takav sam uspio da postignem više od 20 golova. U karijeri ne ide sve savršeno, morate nekada da prođete i kroz težak period i to se meni desilo u Čelsiju. Stekao sam iskustvo i povezao svoj život sa ovom zemljom", rekao je Ševčenko.
Karijeru je završio tamo gdje je sve i počelo, u Dinamu iz Kijeva. Kraj je neminovno morao da dođe i Ševa je morao da pronađe novo zanimanje. Otisnuo se u političke vode, ali tamo se nije "naigrao".
"To je završeno poglavlje za mene. Nisam znao u šta se upuštam. Mislio sam da će mi znanje i iskustvo biti dovoljni. Mnogo sam naučio iz svega toga", kazao je.
Fudbal je bio i jeste njegov život, ali ima i neke druge "ljubavi". Dok je bio u Milanu, sa golfom ga je upoznao saigrač Oliver Birhof i od tada se ova igra uvukla pod kožu Ukrajinca. Međutim, sport generalno nije ono što ga čini najsrećnijim.
"Srećnim me čini moja porodica - supruga i djeca. Radim mnogo i često putujem, ali činim sve što mogu da se što prije vratim kući. Samo tamo sam srećan", izjavio je Ševa.
On je u braku sa Kirsten Pazik od 2004. i par ima četiri sina Džordana, Kristijana, Aleksandera i Rider Gabrijela. Ne bi bio prvi put da sinovi krenu očevim stopama.
"Neću insistirati na tome. Djeca treba sama da pronađu svoj put u životu. Ako to bude fudbal, biću srećan. Ako ne, naravno da neću biti uznemiren. Kristijan igra fudbal, ali je još rano govoriti o velikim stvarima", zaključio je Ševčenko.
Brojke:
628 utakmica u svim takmičenjima za klub i reprezentaciju Ukrajine odigrao je Ševčenko.
300 pogodaka postigao je Ševa, od čega je 175 pogodaka postigao igrajući za Milan.
2004. je osvojio "Zlatnu loptu" za najboljeg igrača Evrope, a treći je u ovom izboru bio 1999. i 2000.
2 puta u karijeri bio je najbolji strijelac u Ligi šampiona, gdje je ukupno postigao 48 golova.
6 puta je bio najbolji fudbaler Ukrajine i jedan je od najboljih sportista svih vremena ove zemlje.
Plasman na EP
Od 2016. Andrij Ševčenko kao selektor vodi reprezentaciju Ukrajine. Počeo je kao pomoćnik, ali ubrzo je dobio šansu da sam vodi tim. Nije uspio da izbori plasman na Svjetsko prvenstvo u Rusiji, ali se nada da će se tim naći na Evropskom prvenstvu 2020.
"Sada je sistem kvalifikovanja jednostavniji, jer imate šansu kroz kvalifikacije i Ligu nacija. Biće mnogo više utakmica i samo oni koji zasluže plasiraće se na EP. Ovo je šansa za mnoge manje reprezentacije", rekao je Ševčenko.
Blizu Osijeka
Slavi Ukrajinac 1997. bio je veoma blizu transfera u Osijek, pisali su mediji. Andrij Ševčenko nije želio niti da potvrdi, ali niti da demantuje ovu informaciju.
"To je bilo davno. U to vrijeme nisam znao za interese drugih klubova, bio sam mlad i svi moji planovi bili su vezani za Dinamo. Tek nakon četiri godine sam razmišljao o odlasku u neki drugi klub", kazao je on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.