Došlo je vrijeme da su i Kinđeta (Mirza Delibašić) već dobrano zaboravili. U ovom društvu uopšte ne postoji kult vrijednosti, kaže za "Nezavisne" pomalo zaboravljeni legendarni bivši košarkaš i trener Vjećislav Tolj.
Prošlo je nekoliko godina od kada je bivši košarkaš Željezničara, Bosne, Jugoplastike i prvi selektor reprezentacije BiH pričao za naš list.
"Iskreno mislim da ima još vrlo malo čitalaca koje interesuje moja priča. Pa ono što najbolje znam je košarka i priče o košarci, stručne ili neobavezne, ali mi se nikad nije desilo da me iz nekog kluba ili saveza nazovu i pitaju za neki savjet. U stvari, tako je sa svim vrhunskim sportistima, osim što su se fudbaleri sjetili Švabe (Ivica Osim) kad im je gorjelo pod nogama. Kada ste zadnji put u nekim novinama vidjeli intervju sa Rođenim Krvavcem, a čovjek bio prvak Evrope, ili sa Enverom Hadžiabdićem, koji je na Svjetskom prvenstvu izabran među najboljih jedanaest.
NN: Kao da ste duboko razočarani?
TOLJ: Ma nisam baš previše. Nisam se ja bavio sportom, mojom košarkom da bi me neko pod stare dane tetošio. Ja sam to volio i radio sa neizmjernom količinom ljubavi. Sport je, ako aktivno učestvujete u njemu, nešto najljepše što život može da pruži. Ali, nismo ni mi, tadašnja mladost, nasumice ulazili na sportske terene. Danas toga više nema. Danas mladost odlazi na stadione i u sportske dvorane ne da bi uživali u majstorijama sportista, nego da bi iz sebe istresli nakupljene frustracije teškog preživljavanja.
NN: Sakupilo se u Vama i ljubavi i tuge u silnim sjećanjima. Ipak se osjeća da Vas nešto tišti...
TOLJ: Nekad smo sa posebnim ponosom pronosili ime grada i države kojoj smo pripadali i kad vidim današnje sportiste kako se ne odazivaju na poziv u reprezentaciju i kako se odriču svog državljanstva iz ovih ili onih razloga, ja ih pravdam. Zašto? Pa jednostavno. Sve novonastale države na ovim prostorima su zbrinule svoje majstore sporta, samo u BiH toga nema. Gurnuti smo na periferiju zaborava, a mnogo više smo učinili za naš grad i državu nego ovi koji se brinu samo o sebi. I onda je normalno da sportisti u svom interesu odlaze trbuhom za kruhom sa devizom "Znam da se država neće brinuti o meni, pa što bih ja brinuo o njoj".
NN: Nije sve valjda toliko crno?
TOLJ: Ne bih volio da ove moje riječi izgledaju kao neka žalopojka. Ja samo ovim pokušavam da vratim nadu mladima u sport i poručim odgovornim isto tako za sport da razmisle koliko je stvarna materijalna vrijednost koju oni daju sportistima. Mi smo talentovan narod za mnoge sportove i treba nam pružiti šansu da to svijetu i pokažemo. Tu i tamo imamo svijetlih sportskih trenutaka, ali se ta svjetlost brzo ugasi. Za primjer je zlatna kadetska reprezentacija. Osim za Musu, ko zna gdje su ostali kao Sikiraš ili Čampara. Vrlo lako se odričemo sportskih nada i čekamo da neki individualac bljesne pa da ga dva dana slavimo.
NN: Penzionerski dani teku?
TOLJ: Protiču uz sport. Ako je neka prava utakmica - eto me, a ako je ona iz serije dosadnih, radije sjedim uz TV. Inače sam još aktivan sa svojom košarkom. Košarkaški klub MV-basket, gdje sam izuzetno aktivan, okuplja učenike i reprezentacije osnovnih škola. Naš klub im organizuje utakmice i oni tu igraju zadnje utakmice uzrasta do 14 godina te odlaze dalje u neke druge škole košarke ili u neke druge klubove na usavršavanje, jer mi nemamo sredstava za dalje praćenje njihovog razvoja. I ova takmičenja iziskuju veliki napor, ali zasad nailazimo na razumijevanje "BH Telecoma", koji je naš sponzor već godinama.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.