Olimpizam u Sarajevu i BiH danas je formalnost i od njega je ostalo samo ime, dok je sve drugo ostalo u knjigama istorije, kaže Bibija Kerla, koja je na današnji dan prije tačno 33 godine kao članica reprezentacije SFR Jugoslavije prodefilovala tartan stazom Olimpijskog stadiona "Koševo" na ceremoniji svečanog otvaranja Zimskih olimpijskih igara 1984. u Sarajevu.
Evocirajući uspomene na najljepše razdoblje istorije ne samo bh. sporta, nego i regije, u razgovoru za "Nezavisne" otkrila je, između ostalog, kako je stekla status olimpijke i koje joj je to privilegije donijelo. Iako se sportom počela baviti kasno, tek sa 19 godina, to je nije spriječilo da karijeru izgradi u čak četiri sporta: fudbalu, kuglanju, atletici i brzom klizanju, što je, kako tvrdi, danas nemoguće.
"Olimpizam i sport u cjelini danas i nekad u Sarajevu i BiH se ne mogu porediti. Jednostavno tu nema nikakve sličnosti. Danas je od olimpizma ostalo samo ime, sve je to farsa. Pa čak i same ceremonije ispraćaja naših sportista na Igre su tužne i sumorne. Liče mi više na sahrane nego na neki svečani događaj. Nažalost, veliki uspjesi kod nas su izuzetak - umjesto da budu pravilo", kazala je Kerla.
NN: Ko je kriv za to?
Kerla: Dijelom ljudi iz Olimpijskog komiteta BiH koji se moraju puno više posvetiti sportistima, a ne govoriti o svojim učešćima na seminarima i sličnim događajima. Takođe, moraju znati i da istorija sporta nije počela 1996. godine. Razlog trenutnog stanja svakako je i neuređena država i bojim se da će nam ovako biti još dugo.
NN: Od sportova kojima ste se bavili, koji Vam je najbliži srcu?
Kerla: Nikad ne razdvajam, a žao mi je što se nisam okušala i u košarci, rukometu ili odbojci. Sva četiri sporta kojima sam se bavila su mi u srcu i u sva četiri sam bila državna reprezentativka. Da sam htjela razdvajati posvetila bih se samo jednom, a ne bih sva četiri veoma aktivno i u isto vrijeme trenirala. U brzom klizanju sam postigla najviše jer sam bila olimpijka, ali sam taj status na indirektan način stekla i zahvaljujući tome što sam se bavila drugim sportovima.
NN: Kako ste došli u olimpijski tim?
Kerla: Nepunih godinu i po dana prije Igara pri Atletskom klubu Sarajevo, gdje sam trenirala bacanje diska, formirana je sekcija u brzom klizanju. Bila sam jedina iz mog kluba koja se priključila. Dakle, moj put do OI počeo je praktično iz Atletskog kluba. Na Igre sam otišla nakon samo nekoliko mjeseci aktivnog bavljenja, pa nisam ni mogla očekivati neki spektakularan rezultat, ali je svakako bila ogromna privilegija nastupiti na najvećoj sportskoj smotri i to pred svojim sugrađanima.
NN: Da li je istina da ste namjerno pali?
Kerla: U prvoj trci sam pala na prvoj krivini, ali sam ustala i nastavila dalje. U drugoj sam pala u drugoj krivini. Onda sam u trećoj trci to učinila namjerno kako bih razveselila gledaoce, a u publici je bio veliki broj mojih pijatelja. Sjećam se da je na tribinama trkališta na "Zetri" bilo oko 15.000 gledalaca koji su bez obzira na sve aplaudirali i skandirali moje ime kao da sam osvojila medalju.
NN: Nastupili ste poslije u Kalgariju?
Kerla: To je bila već puno ozbiljnija sportska priča. Četiri godine kasnije u Kanadu sam otišla s ostvarenom normom. Vježbala sam i trenirala naporno pune četiri godine, postizala zapažene rezultate, pa sam u Kalgariju isklizala sve rekorde SFRJ u disciplinama 500, 1.000 i 1.500 metara. Zanimljivo je da sam i danas vlasnica tih rekorda.
NN: Koje ste privilegije imali kao olimpijka?
Kerla: Sportisti su bili rangirani u savezni, internacionalni i međunarodni razred, a na osnovu ranije postignutih rezultata. Mislim da su Jure Franko, Bojan Križaj, Sanda Dubravčić, Primož Ulaga... kao članovi najvišeg razreda imali oko 1.800 ili 2.200 današnjih KM mjesečnih stipendija. Ja sam imala 1.000 KM. Međutim, to sam pravo polagala na dva sporta: brzo klizanje i atletiku, što su mi pokušali osporiti, pa sam pravdu tražila na sudu. Retroaktivno sam ipak dobila i dodatnih 1.000. Sportistima se ujedno priznavao i radni staž u rasponu od četiri do šest godina.
Priznanja uništena
U dugogodišnjoj sportskoj karijeri Kerla je osvojila brojne medalje, pehare, priznanja..., međutim od toga danas nema ništa. Stan koji je dobila kao zaslužni sportista u ratu je potpuno uništen i u njemu i sva priznanja.
"Najviše žalim zbog akreditacija. To su neki podsjetnici na takmičenja i događaje. Nisam uspjela sačuvati ništa od toga", ističe Kerla.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.