Ostali sportovi

Legendarni Marijan Beneš: Svako veče sjednem i napišem nekoliko stihova

Legendarni Marijan Beneš: Svako veče sjednem i napišem nekoliko stihova
Legendarni Marijan Beneš: Svako veče sjednem i napišem nekoliko stihova

Jedna od najharizmatičnijih ličnosti na sportskom nebu nekadašnje Jugoslavije svakako je Marijan Beneš, istinski bokserski šampion, borac bez mane i straha, čovjek koji je mnogima dao sve, a od malo njih dobio nešto zauzvrat. Nakon svega što mu se desilo, tvrdi da nikada nije zažalio što je odabrao boks.

Rođen je u Beogradu 9. juna 1951. godine, da bi se potom cijela porodica preselila u Tuzlu, gdje je prvo počeo trenirati fudbal, a potom i boks. Osvojio je u amaterskoj konkurenciji u tadašnjoj Jugoslaviji sve što se moglo osvojiti, a "nebo je dodirnuo" na Evropskom prvenstvu 1973. u Beogradu.

Mnogo povreda

Osvojio je zlatnu medalju u poluvelter kategoriji i iste godine bio proglašen najboljim sportistom Jugoslavije, u tradicionalnom izboru JSL ''Sport'', kao jedini iz BiH kojem je to ikada pošlo za rukom.

Kasnije, prelaskom u profesionalce, nastavlja harati ringom, ne odustajući od svog dobro prepoznatljivog, fajterskog stila borbe. To mu je donijelo titulu profesionalnog prvaka Evrope 1979., ali i dosta povreda zbog kojih je, možda, i prerano okačio rukavice o klin.

Danas na lijevo oko uop[te ne vidi, a na desnom mu je vid veoma slab, zbog povrede glasnih žica teško i nerazumljivo govori, ima poteškoća u hodu, ali ne prestaje vježbati i vrlo često se može naći uz ring.

Istovremeno, i dalje je veoma popularan i rado viđen gost na svim bokserskim manifestacijama i revijama širom bivše države.

Kako je došlo do toga da počnete trenirati boks?

- Dvojica starije braće već su trenirala boks u Slobodi i bili su prvaci BiH u svojim kategorijama. Uz njih sam i upoznao boks i zaljubio se u taj sport. Na početku mi ni braća ni roditelji nisu dali da se bavim boksom, ali kada su vidjeli koliko volim i želim trenirati ovaj sport, digli su ruke i rekli - hajde. Poslije sam od njih imao najveću podršku.

Jeste li ikada zažalili što ste kao profesiju izabrali boks?

- Nikada nisam zažalio što sam ušao u svijet boksa i, kada bih imao mogućnost da ponovo biram, opet bih išao istim stopama. Jedino što bih promijenio jesu neki ljudi koji su me okruživali!

Uporedo s boksom pisali ste i pjesme...

- Tačno je da sam ih pisao, a pišem ih i danas. Svaku večer sjednem i napišem po nekoliko stihova. Izdao sam i zbirku pjesama pod nazivom ''Moja prva ljubav'', što je ujedno i prva zbirka pjesama u svijetu posvećena isključivo sportu. Ne samo boksu, ima tu i stihova posvećenih fudbalu, rukometu, košarci...

Muzički ste obrazovani, a interesantno je da svirate flautu...

- Završio sam nižu muzičku školu i jedan razred srednje muzičke u Tuzli, a onda je napustio. To sam uradio zato što sam htio muški posao i zato sam i upisao Školu učenika u privredi. A flautu sam izabrao, a ne, recimo, gitaru ili harmoniku, zato što mom biću najviše odgovara upravo flauta. Kroz nju sam mogao da najbolje izrazim sva svoja osjećanja i emocije.

Prelaskom u Banjaluku počinje Vaš uspon...

- U maju 1969. godine došao sam u Banjaluku i postao član Slavije i tek tada počeo da se boksom bavim na onaj ozbiljan način. Prvi trener mi je bio pokojni Tomo Palankin, poslije njega je bilo još kvalitetnih i dobrih trenera, ali je on najviše radio sa mnom i ostavio najveći trag u mojoj karijeri.

I pored teške bolesti, ljekari nisu uspjeli da Vas uklone iz ringa! Šta se tačno dogodilo?

- Obolio sam 1976. godine od žutice i ljekari su mi strogo zabranili da se bavim sportom, boksom pogotovo. Tvrdili su da, ako pokušam da se vratim u ring, neću preživjeti. Naravno, nisam ih poslušao i, vidite - još sam živ. Mislim da bih prije umro da sam ih poslušao!

Čak ste prešli u profesionalce!

- Tačno, godinu nakon preležane žutice postao sam profesionalac. Imao sam, ne krijem, nakon toga velikih problema s jetrom, ali sam sve izdržao i u Banjaluci 1979., u prepunom Boriku, u četvrtoj rundi nokautirao Francuza Žilbera Koena i postao profesionalni prvak Evrope u polusrednjoj kategoriji.

Nakon toga, već sam počeo da osjećam probleme s lijevim okom i to je ubrzalo moju odluku da, četiri godine kasnije, prekinem karijeru.

Koliko danas pratite boks?

- Što se tiče ovog amaterskog, uglavnom ga pratim preko TV-a i kroz štampu, onoliko koliko stignem. Sadašnji amaterski boks degradirale su korumpirane sudije, kompjutersko bodovanje i kacige, kao i mnogobrojne borilačke vještine proizašle iz boksa poput ''kaveza''. Kada tome dodate pare, a tamo se vrte ogromni iznosi, eto belaja!

Najdraža pobjeda

Koja Vam je najdraža pobjeda?

- Moja najdraža životna pobjeda jesu moje četvoro djece! A što se tiče boksa, imao sam veliki broj pobjeda u ringu i sve su mi podjednako drage. Kako one obične, ostvarene u ligaškim mečevima, tako i one koje su mi donosile titule i priznanja.

Najteži poraz

Koji poraz ste najteže primili?

- Bio je to, bez dileme, onaj od Sandija Toresa u Zenici 25. avgusta 1979. godine. Te trenutke nikada neću zaboraviti.

Ćatić zasluženo u svjetskom vrhu

Kakva je situacija s profi-boksom?

- E, tu je situacija potpuno drugačija. Mada, braća Kličko su bezmalo uništili boks jer nemaju konkurenciju. Toliko su dominantni da to nema smisla! S druge strane, imate borce poput Adnana Ćatića, koji na najbolji način demonstrira boks kao pravu plemenitu vještinu i sasvim zasluženo je u vrhu. Baš kao i Nenad Borovčanin, koji je svojevrstan šarmer u ringu i mislim da će daleko da dogura.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Video

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije