Dok zemlje regiona gotovo svakodnevno nižu sportske uspjehe, Bosna i Hercegovina godinama tapka u mjestu.
Vječiti alibi za neuspjehe većini je bila floskula "nedovoljne podrške nadležnih institucije", ali da li je to zaista tako, da li je samo nemar osnovni razlog što BiH i 17 godine nakon rata nije napravila gotovo nijedan veliki uspjeh na međunarodnoj sceni? Da li je samo novac glavni razlog što se zastava BiH ne vijori na najvišim jarbolima svjetskih smotri?
Istina je da sportisti, prije svega u Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Sloveniji imaju veću pažnju svojih država, ali isto tako stiče se utisak da u BiH nedostaje i samoinicijative. Nemoguće je uvijek i u mnogo razvijenijim državama očekivati punu podršku vlasti za svakog pojedinca. Ako je novac glavni ili jedini pokretač na putu do uspjeha, u tom bi slučaju Njemačka ili Švajcarska bili šampioni svijeta u svim sportovima. Činjenica je da se u BiH za sport daje premalo novca i da nekada odlazi i u ruke onih o čijim bi se sportskim vještinama dalo raspravljati, ali isto tako ima i određeni broj onih koji su dobijali pomoć pa i pored toga na međunarodnoj sceni nisu napravili ništa.
Primjer Blanke Vlašić, jedne od najboljih svjetskih atletičarki današnjice, govori da i u Hrvatskoj ne cvjetaju ruže na prvu. Potrebno je dosta truda i znoja pa tek onda se može očekivati dodatna injekcija iz budžetske kase. U BiH bi, pak, svi da dobiju novac bez obzira da li zaista imaju pokriće da posjeduju potencijal.
"U svakom slučaju svima je jasno da je Blanka s jedne strane obiteljski, a sa druge hrvatski nacionalni projekt i od toga se ne može pobjeći. Mislim da ljudi često prejudiciraju neke stvari u smislu da nam država mora sve dati. Slažem se da država treba pružiti određenu podršku, kapitalne objekte i slično, ali vrlo često, barem u Hrvatskoj, opravdanje za našu nekreativnost i neagilnost tražimo u državi. Mislim da te stvari treba da budu na pola puta. Jednim dijelom država, a drugim mi sami. Država stvara okvir, ona je ta koja daje kockice, a mi ih našim talentom i trudom slažemo na pravi način. Niko u nijednoj zemlji nikome ne može zabraniti da razvija svoju kreativnost. Ne treba kukati, treba stvari uzeti u svoje ruke. Ja se nisam javio nijednoj instituciji za pomoć sve do trenutka kada je Blanka ostvarila normu na Olimpijske igre", rekao je Joško Vlašić, Blankin otac i trener.
Za uspjeh su, smatra Vlašić, potrebne tri stvari - vrhunski talenat, vrhunski uslovi i vrhunski trenažni proces. Međutim, i komšijama je jasno da u BiH osim ova tri uslova, fali i onaj četvrti, nažalost, možda i najbitniji.
"Država treba da stane ispred nacionalnog interesa, a to je sport. Nažalost, BiH je evidentno napravila korak u nazad u odnosu na region. S jedne strane je to i logično, s obzirom na velika stradanja u ratu, a tenzije su još prisutne. Ipak, sport je duštvena nadgradnja i kada imaš neriješene odnose to je svakako problem, koji se odražava na sport. Politička situacija može u mnogome da koči. Znam da je u moje vrijeme BiH imala izvrsne sportiste. Međutim, neke stvari su se izgubile. Ne mislim da je infrastruktura najveći problem. Uz to najgore što se može desiti je gubitak struke", dodao je Vlašić.
Sličnu priču ima i porodica Ivice i Janice Kostelić i brojnih drugih uspješnih hrvatskih sportista. Put do planetarnog vrha sigurno nije bio lagan ni za Novaka Đokovića, Anu Ivanović, Jelenu Janković, Janka Tipsarevića, Nađu Higl, Milorada Čavić... Istina, danas Srbija stoji čvrsto iza njih, ali ni oni nisu dobili neograničen novac nakon prvog uspjeha. Danas je sport prva asocijacija za Srbiju zahvaljujući upravo njima. U Olimpijskom komitetu Srbije ističu da je novčana injekcija bitna, ali isto tako slažu se da je mogu dobiti samo oni koji to zaista pokažu da zaslužuju.
"Postoji strukturalna razlika u pristupu sportu u BiH i Srbiji. Mi smo pre šest godina napravili promenu sistema, projekat upravljanja, koji predviđa razvoj i praćenje sportiste na putu do medalje. Nezahvalno je da ja govorim o problemima bh. sporta, ali mislim da ne postoji sinergija državnog i sportskog sektora i zato neke stvari gube na tempu. Novac je preduslov svega, odnosno logistika kojom se pravi okruženje orijentisano na sportistu. Međutim, to se radi samo za one koji imaju kapacitete. Mi prepoznajemo one koji su konkurentni na međunarodnoj sceni. Sistem koji imamo takođe prepoznaje i one koji eventualno koče", istakao je Branislav Jevtić, sportski direktor OK BiH.
Sejo Bukva, nekadašnji košarkaški reprezentativac Jugoslavije, a potom i BiH, smatra da ima objašnjenje zbog čega su nekadašnje republike iz zajedničke države u sportskim rezultatima daleko ispred BiH.
"Naravno da je bitan faktor finansijski aspekt, ali nije i presudan. Prema mom mišljenju najveći problem je odliv stručnog kadra i igrača iz naše zemlje. Puno je bivših i sadašnjih vrhunskih sportista koji su otišli iz zemlje i ne vraćaju se. Jako puno naših stručnjaka i proslavljenih sportista živi u inostranstvu i svojim znanjem bi puno mogli pomoći bh. sportu. I oni koji su ovdje nekako su zapostavljeni, slabo su uključeni u rad klubova, ali i svih institucija nadležnih za sport. Njihovo znanje i iskustvo je nemjerljivo sportsko bogatstvo koje, nažalost, nije iskorišteno u zemlji iz koje dolaze. Većina njih je materijalno obezbijeđena i ne interesuje ih novac, ali treba im otvoriti vrata u BiH kako bi se vratili", smatra Bukva.
Kao vlasnik Škole košarke "Koš" dobro je upoznat sa problemima na putu ka stvartanju vrhunskog igrača. Kao dvanaestogodišnji dječak u bivšoj državi Bukva je od strane ljudi iz KK Bosna bio primijećen na školskom turniru.
"Prije smo imali SOFK koji je finansirao sve sportske aktivnosti mladih u gradu, a sada toga nema. Ne postoji nikakav sistem kroz kojim bi se stvarali vrhunski sportisti. Prije rata postojala su školska takmičenja u svim sportovima tokom cijele godine, a sada toga nema. Na jednom takvom takmičenju primijetili su me iz Bosne i sa 12 godina me doveli u svoj klub. Danas je takav sistem nemoguće uspostaviti, jer je preskup. Niko ne želi uložiti novac u nešto takvo pa ni država. Kada sam počinjao da se bavim košarkom sve mi je bilo besplatno, a danas djeci sve moraju finansirati roditelji. Kod nas postoje škole za većinu sportova, ali to je jako skupo. Poznato je da najviše talenta u našoj zemlji ima u ruralnim područjima, a tamo djeca nemaju nikakvih uslova da se bave sportom", kaže Bukva.
Realnost
BiH je u svojoj istoriji imala tek dva ekipna prvaka Evrope u olimpijskim sportovima, rukometaše Borca i košarkaše Bosne, a mnogi još i danas pokušavaju da žive na račun stare slave. Pojedinačni evropski prvaci u olimpijskim sportovima bili su još aktuelni rekorder BiH Zlatan Saračević (atletika), zatim Marijan Beneš (boks) i Amel Mekić (džudo).
Tema za viceve
Nastupi bh. sportista na Olimpijskim igrama, nažalost, su uglavnom materijal za viceve.
Dugo je kružio vic kako su organizatori OI jednom maratoncu iz BiH na stadionu okačili ključ i poruku na kojoj je pisalo: "Kad završiš trku zaključaj kapiju stadiona i ugasi svjetla".
Priča se da je jedna bh. predstavnica u skijaškom trčanju na OI zamalo pomjerila termine takmičenja, jer nije uspjela završiti trku prije nego što je počela naredna.
U šali će neki reći da su bh. olimpijci često gledaoci sa najboljim pogledom, s obzirom na to da ceremonije otvaranja OI imaju priliku pratiti sa terena.
Košarka
Jedina reprezentacija BiH koja je kroz kvalifikacije uspjela ostvariti plasman na jedno veliko međunarodno takmičenje zasad je muška košarkaška (sedam puta na Evropskom prvenstvu) i ženska košarkaška reprezentacija (jednom). Fudbaleri su nekoliko puta bili blizu, slično je i sa rukometašima, dok je odbojka sport o kojem se danas gotovo ni ne zna da postoji. Kada se u BiH žele ublažiti neuspjesi mnogi se onda sjete Mediteranskih igara i nekih medalja sa ovog takmičenja koje kvalitetom nije ni blizu olimpijskoj smotri.
Svjetski rang
Nerealni će reći imamo ih na desetine, realni priznati da sportista svjetske klase u ovom trenutku nemamo više od pet. To su: Edin Džeko, Danijel Šarić, Mirza Teletović i Amel Mekić.
Bh. talenti pod tuđim zastavama
Veliki problem za bh. sport svakako je činjenica da se veliki broj sportista rođenih u našoj zemlji odlučuje takmičiti pod zastavom drugih zemalja.
Nisu u pitanju samo Srbija ili Hrvatska, dosta sportista iz BiH dobili su i Slovenija, pa i neke mnogo dalje zemlje poput Švedske ili Turske. No, definitivno se može reći da u ovom segmentu prednjači Hrvatska.
Najsvježiji je primjer sa posljednjeg Evropskog prvenstva u rukometu koje je nedavno održano u Srbiji. Do bronzanog odličja pod zastavom Hrvatske stigli su Mirko Alilović i Denis Buntić, rođeni Ljubušaci, koji su svoje prve rukometne korake napravili u Izviđaču, te Mostarac Željko Musa.
Zanimljivo, Alilović je svoju reprezentativnu karijeru počeo u dresu domovine BiH, ali je kasnije promijenio odluku i pauzirao tri godine kako bi zaigrao za Hrvatsku. U krugu kandidata bili su još i Marino Marić (Mostar) i Marin Šego (Međugorje), ali nisu otputovali u Srbiju.
Slična je situacija i sa košarkaškom reprezentacijom. Na "Eurobasketu 2011" u Litvaniji kockasti dres nosili su Bojan Bogdanović, Stanko Barać i Damir Markota, nekada Omerhodžić. Najviše koristi od sportista iz BiH imala je fudbalska reprezentacija Hrvatske za koju su igrali ili igraju Mario Stanić, Vedran Ćorluka, Nikica Jelavić, Dejan Lovren, Josip Šimunić, Mladen Petrić, Ivo Iličević...
S obzirom na to da imaju veoma jaku škole košarke Srbija se nikada u ovom sportu nije oslanjala na talente iz BiH. I u ostalim sportovim situacija je bitno drugačija u odnosu na Hrvatsku. U rukometu je bilo nekoliko igrača poput Mladena Bojinovića i Nebojše Golića..., dok u fudbalu trenutno za Srbiju nastupaju Neven Subotić i Zdravko Kuzmanović.
Ne smijemo zaboraviti ni Zlatana Ibrahimovića, jedanog od najboljih svjetskih napadača, koji je prije svega nemarom ljudi iz bh. fudbala zaigrao za Švedsku, a tu su fudbaler Marko Marin (Njemačka), košarkaš Emir Preldžić (Slovenija i Turska)...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.