Film i serije

Vrijeme je de fakto potvrda vrijednosti

Vrijeme je de fakto potvrda vrijednosti
Vrijeme je de fakto potvrda vrijednosti

Davor Sučić, alijas Sejo Sekson, frontmen "Zabranjenog pušenje" i autor kultne pjesme "Balada o Pišonji i Žugi", po čijim je stihovima nastala pozorišna predstava "Zbogom, žohari", nalazi se u završnim fazama priprema za film o ovim kultnim likovima, čiji scenario je potpisao zajedno sa dramaturgom Vladimirom Đurđevićem, scenaristom predstave.

"Film ima oko 40 likova, tako da smo trenutno u jednom ogromnom poslu, gotovo u rangu samog filma, kao što se kaže u knjizi 'Umijeće ratovanja': 'Sve je u pripremi'. Region je pun odličnih glumaca, ima jako puno dobrih rješenja, ali mi imamo neki svoj draft i kandidate u koje vjerujemo, ne bih sad izlazio sa imenima, ali vrlo rado, u maniru Ćire Blaževića, reći ću vam kada budemo imali konačni spisak", rekao je Sekson, koji je osim o filmu za "Nezavisne" pričao i o "Zabranjenom pušenju" i kolegi Karajliću.

NN: Rekli ste da se radi o niskobudžetnom filmu. Da li ste u međuvremenu pronašli sponzore ili glumce i dalje uzimate na "šuplju"?

SEKSON: Neka prva sredstva su dotekla. Za pripeme, probna snimanja i kasting ćemo imati, a iako se danas niko lako ne odvaja od novca, polako se pregovara i razgovara o ostalom. Ovo jeste niskobudžetni film, ali je to isto tako i film epohe. Ne možeš iskoristiti nijedan automobil, nijednu lokaciju, nijedan kostim, nijednu zgradu iz današnjeg vremena, sve treba dizajnirati i kompjuterski obraditi, da se poskidaju ti neki elementi modernosti koji ne igraju u filmu. To je najveći problem Pišonje i Žuge jer, nažalost, osamdesete godine su toliko davna prošlost da se rijetko sjetimo da tad nismo imali mobitela, kompujtera, klima uređaja. Danas je teško uslikati kafić na kome nema oznake wi-fi. Na neki način se treba staviti u retro vremeplov, što će biti najveći trošak ovog filma.

NN: Predstava "Zbogom, žohari" stavljena je u kontekst početka devedesetih. Da li je sa filmom isti slučaj?

SEKSON: "Zbogom, žohari" i film barataju istim vremenom, a to je neki kraj Jugoslavije i početak svih turbulencija koje su dovele do raspada zemlje, ali Pišonja i Žuga kao mladi ljudi zainteresovani za sitni šverc i za cure to ispočetka ne primjećuju. Sad malo moram prepričati i film - možeš ti biti koliko hoćeš udaljen od politike, ali politika ovdje i nije baš previše udaljena od tebe.

NN: Koliko Vas raduje što su likovi iz Vašeg komšiluka domino efektom preko pjesme prešli na daske koje život znače, a uskoro će i na film?

SEKSON: Mi svojim kritičkim odnosom prema visokoj kulturi, što je u jednu ruku bio novi primitivizam, nikada nismo mislili da će nam biti suđeno pozorište i da će naše pjesme tamo završiti, ali raduje me što je tako. Vrijeme je najbolji sudija nečijeg rada, mnogo objektiniji nego sve nagrade "Porini", "Davorini", "Oskari popularnosti". Kada vrijeme neku stvar ispoštuje, to je de fakto potvrda da ona vrijedi. U mom slučaju stavljanje te priče na pozorišne daske je potvrda našeg rada i istinitosti i univerzalnosti te priče.

NN: "Zabranjeno pušenje" uporedo sa filmom radi punom parom. Skoro ste imali svirku u Sarajevu.

SEKSON: Film i pozorište - to je za slavu i ugled. U našem slučaju kirija se još plaća od koncerata. Film će zapravo na neki način biti naš poklon publici koja nas sve ove godine održava i drži u sedlu, tako da moram da poručim da smo im beskrajno zahvalni za ovaj lijepi život koji smo vodili na cestama i scenama širom eks Jugoslavije. Dakle, mi ne mislimo praviti neku veliku filmsku karijeru, postati producenti, film je, kao što sam rekao, isključivo naš poklon publici, a koncerti i CD-i naša omiljena dužnost i preokupacija.

O odnosu s Karajlićem

NN: Nele Karajlić na stranicama "Fajronta u Sarajevu" ima blagonaklon odnos prema Vama, počecima "Zabranjenog pušenja", rokenrolu. Šta se zapravo dešava u stvarnom životu između vas dvojice od 1992, kada prestaje radnja Neletove knjige?

SEKSON: Mi živimo u različitim svjetovima, što potvrđuje i njegova knjiga, koja je jedan svemir iz kojeg nas posmatra. Mi koji smo preživjeli taj rat u Sarajevu, pokušavamo da napravimo što veću distancu, da ne kažem zaborav, od tog vremena. Pokušavamo gledati naprijed i prema budućnosti, otvarati se prema novim mogućnostima, prijateljstvima, kontaktima. Sa druge strane, naša ekipa što nije proživjela rat u Sarajevu, ima prilično retrogradan odnos prema životu. Stalno se vraća na to vrijeme, ispravljaju se krive Drine, neprestano se dokazuje nova istina, tako da nismo više ni u kontaktu jer nekako pogledi su nam upereni u potpuno različite tačke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije