Iako je najslavniji vitez naše planete, oštroumni plemić Don Kihot od Manče, prije 400 godina na kraju drugog dijela knjige upokojen perom svog tvorca Migela de Servantesa, za obojicu je besmrtnost odavno neupitna.
"Samo za mene se rodio Don Kihot, i ja za njega; on je znao da dela, a ja da pišem; samo smo nas dvojica jedan za drugoga, uprkos i u inat lažnom tordesiljanskom piscu koji se usudio ili će se usuditi da piše debelim i loše zarezanim nojevim perom o podvizima mog hrabrog viteza jer to nije breme za njegova ramena, niti posao za njegov ledeni duh…", piše Servantes, ne slučajno, na posljednjoj stranici romana.
Nakon objavljivanja prvog izdanja prve knjige o Don Kihotu, krajem 1604. godine, roman i prije hlađenja korica stiče popularnost, da već 1605. doživljava što zakonska, što piratska izdanja u svim većim gradovima Španije. Njegova popularnost bila je tolika da se 1614. godine pojavljuje apokrifni nastavak romana, potpisan pod pseudonimom Alonso Fernandes de Aveljanede iz Tordesiljasa. Radilo se o plagijatu u kojem je napadnut i izvrijeđan Migel de Servantes, na šta će ovaj, pored gorenavedenog citata, odgovoriti i u predgovoru druge knjige - originalnog nastavka djela iz 1615. godine.
GDJE POČIVAJU KOSTI
Vrativši se na smrt, to jest vječni počinak Don Kihota, u želji da osujeti druge apokrifne nastavke svoje knjige, Servantes nastavlja: "Skreni mu pažnju, ako dospiješ da ga upoznaš, neka pusti da u grobu mirno počivaju umorne i već natrule Don Kihotove kosti, i da ne poželi, protiv svih zakona smrti, da ga vodi u Staru Kastilju, izvukavši ga iz groba u kojem on zaista i istinski leži, opružen koliko je dug, onesposobljen za treće putovanje i novi polazak...".
Pisac Migel de Servantes umro je 23. aprila 1616. Dakle, samo godinu nakon objavljivanja drugog dijela "Don Kihota", doživivši za života 16 izdanja svog remek-djela, od kojih su već bili štampani prevodi na francuski i engleski jezik.
Don Kihot je danas najprevođenija knjiga poslije Biblije. Pisan kao parodija na viteške romane, smatra se posljednjim viteškim i prvim modernim romanom svjetske književnosti.
Iako je sve vrijeme u centru književnih zbivanja kulturnih naroda širom svijeta, 399. godina nakon smrti tvorac Don Kihota dospio je u žižu interesovanja tako što su mu, navodno, pronađene kosti ispod temelja crkve Trinitarias u Madridu. Vijest o pronalasku posmrtnih ostataka slavnog Servantesa prije desetak dana obišla je svijet, ali sutradan je stigao demantij da je neko neprecizno preveo informaciju iz Madrida.
"Nije garantovano 100 odsto da pronađeni ostaci zaista pripadaju Migelu Servantesu jer nam nedostaju DNK probe, ali je moguće da su neki fragmenti kostiju Servantesovi", rekao je Fransiko Ećeberija, forenzičar na čelu tima od 36 eksperata, dodajući da su navodni ostaci pisca nađeni zajedno sa još desetak skeleta.
I dok sam čitao vijest da je grad Madrid uložio 114.000 evra u istraživanje i ima ideju da crkvu pretvori u turistički centar jer se, s pravom, pretpostavlja da će Servantesov grob, ako se zaista potvrdi da pisac tu počiva, biti nezaobilazno mjesto u svakoj turističkoj ruti, sjetih se eseja pisanog prije 100 godina perom Dragutina Ilića, člana poznate pjesničke porodice Ilić.
"Kad nemamo velike žive, dajete nam velike grobove", piše Dragutin Ilić i nastavlja: "A Španija je puna velikih grobova; čija slava nadvisuje Pirineje i Himalaje kao džin patuljka. Nije li takav jedan grob Migela Servantesa? 1905. godine napuniće se taman 300 godina od stvorenja Servantesove knjige 'Don Kihot'. Rekosmo: od stvorenja, i to je pravi izraz kojim možemo označiti značaj velikoga Servantesovog dela. On nije princ već stvoritelj; jer Don Kihot nije knjiga, no živi stvor od krvi i mesa, koji već tri stotine godina živi, hoda po svetu, onako isto svež i oduševljen, onako isto plemenit, uzvišen i ismejan kakav beše onda kada ga porodi veliki um Servantesov."
BESMRTNOST KOJOJ NISMO DORASLI
Dragutin Ilić, hvaleći Servantesa, kritikuje Španiju govoreći da su katoličanstvo i njegov misticizam ubili tu zemlju i da je ona postala jedno prostrano grobljište "zasejano velikim grobovima i malim ljudima", naglašavajući da "sve što je bilo veliko, to leži pod zemljom, a sve što je malo živi na zemlji".
Da li je u štampi prije sto godina pisalo da Španci ne tragaju za Servantesovim grobom ili je Ilićev revolt, pak, bio poslije sličnog pokušaja traženja groba poput ovog sadašnjeg, malo je bitno, bitan je sadašnji povod kopanja po kostima - turizam i nekakva kompjuterska analiza nad navodnom Servantesovom šestozubom lobanjom koja će nam otkriti njegov pravi lik jer ovaj koji danas znamo sa crteža pravljenog 10 godina nakon njegove smrti, nije sasvim autentičan. Šta bi pravedni i slavni vitez kojima se dive naše mladalačke zablude, a kojeg ismijava naš razum jer umjesto vjetrenjača vidi zle divove, rekao na sve to? Takođe je bitna, što uočava Ilić, Don Kihotova, odnosno Servantesova besmrtnost, kojoj nismo dorasli.
Ta besmrtnost ogleda se u velikom broju eseja, izučavanja i djela inspirisanih Don Kihotom, a jedno od takvih je i "Don Kihot u Jenkilendu" autora Keneta Grejema. Ovaj autor odbacuje Servantesovo sahranjivanje viteza tužnog lika i uobičajene predstave o zagrobnom životu. Njegov Don Kihot je junak koji u grobu čita novine. U novinama nailazi na vijest da je Džordž Vašington postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, te odlučuje da bi bilo zgodno upoznati oca američke nacije i smjesta kreće na put. U Jenkilendu sreće Ala Kaponea, postaje Trumanov savjetnik, a zatim odlazi u Holivud i snima film o sebi, sa Merilin Monro u ulozi Dulsineje.
I dalje ne prestajem da se pitam kroz kakvu bi još neviđenu avanturu slavni Don Kihot prošao nakon čitanja u štampi o potrazi za grobom svoga tvorca. Jedno je sigurno: ni jedan ni drugi i dalje nemaju mira.
Na kraju, ne zaboravimo, roman "Don Kihot" pojavio se vijek i po nakon Gutembergove štamparije kada je kult viteških knjiga bio toliko zabrinjavajući da su likovi poput Don Kihota bili stvarnost. Tu tvrdnju potkrepljuje da od 600 likova opisanih u romanu gotovo svi čitaju viteške romane ili znaju šta oni predstavljaju - izuzeci su samo nepismeni poput Sanča Panse. Kakve su zablude današnjeg, turističko-komercijalno nastrojenog društva u odnosu na vrijeme lutajućih vitezova priča je za sebe. Možda Servantes ustaje iz groba baš iz namjere da nam je ispriča.
Donkihotovska borba
Danas se mnogi među nama često sjete Don Kihota i porede neku svoju akciju s akcijom slavnog viteza, pa se čuje i izraz donkihotovska borba recimo kad je nemoguće realizovati nešto uprkos svom naporu ili skoro nemoguće ubijediti sagovornika (sagovornike) u nešto. Koristi se i termin "kihotovska borba sa vjetrenjačama - samo što nema vjetrenjača".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.