Književnost

Iskren smijeh prijeki lijek

Iskren smijeh prijeki lijek
Iskren smijeh prijeki lijek

Dinko Osmančević, rođen 1971. u Banjaluci, gdje i danas radi i stvara, pisac je kratkih formi - aforizama, satiričnih priča, pjesama i čak kratkih naučnofantastičnih priča.

Objavio je više hiljada aforizama u dnevnim listovima, književnim časopisima i magazinima, internet časopisima i portalima. Zastupljen je u antologijama i zbirkama aforizama, te višestruko nagrađivan za aforizme i naučnofantastične priče.

O vremenu u kojem živimo i prostoru za satiru pričali smo s ovim autorom.

NN: Iako ste objavljivali u mnogim uglednim časopisima, bili višestruko nagrađivani, zastupljeni u antologijama, još svoje radove niste sakupili i samostalno objavili među koricama knjige. Za to vrijeme mnoge manekenke, žene fudbalera, glumaca i muzičara objaviše biografije. Vaš komentar.

OSMANČEVIĆ: U krizna vremena, kada se uzburka baruština, talog se digne na površinu. Bombardovani smo jeftinim serijama i jeftinim zabavnim programima, žutom štampom koja poput psihodeličnih supstanci okupira pažnju običnog čovjeka željnog bijega iz sivila svakodnevice. "Zvijezde" tih programa, starlete i svakojaki smutljivci, imaju potrebu da zarade još koji dinar, ali i da uljepšaju svoju prošlost. Ako želite uljepšati prošlost, pišete autobiografiju. Za nauku, umjetnost i kulturu izdvaja se malo sredstava. Jedini način da objavim knjigu je samofinansiranje, a pošto je novčanik tanak, moje knjige čekaju bolja vremena ili eventualno sponzora, da i ja postanem sponzoruša.

NN: Vaša omiljena forma u književnosti?

OSMANČEVIĆ: Kratka priča. Dovoljan prostor da se nešto kaže na jasan, jezgrovit način. Interesantno, bio sam svojevremeno član žirija za jedan regionalni konkurs SF, minijatura od svega 3, 5 i 7 riječi. Prosto je nevjerovatno da se i kroz jednu tako kratku formu može mnogo toga reći.

NN: Da li žanrovi kojima se bavite u književnosti, aforizam i naučnofantastična priča imaju svoju publiku u Banjaluci, BiH, regionu, i ako imaju, da li je teže autorima doći do publike ili publici do autora? Koliku ulogu u svemu tome igra internet?

OSMANČEVIĆ: Satirična scena Srbije jedna je od najkvalitetnijih u svijetu. Ni mi ne zaostajemo mnogo, s tim da je u Republici Srpskoj koncentrisan veći kvalitet u odnosu na Federaciju, u kojoj takođe ima izuzetnih pojedinaca. Banjaluka ima izuzetne aforističare svih generacija (Janković, Vujić, Berić, Bučinski…) koji nalaze način da u medijima koji su otvoreni za satiru, kroz književne večeri i večeri satire, humora i, naravno, putem interneta, drže kontakt sa publikom. Internet posebno mladim ljudima daje šansu da lakše nađu put ka vrhu. Dok već SF scena kod nas ni ne postoji, te autori iz BiH, oni najpopularniji djela objavljuju ili u Srbiji ili u Hrvatskoj.

NN: Da li naša realnost vuče više na naučnofantastičnu ili satiričnu stranu?

OSMANČEVIĆ: Živimo u jednom antiutopijskom društvu, u kojem je naučna fantastika to kako uopšte ljudi krpe kraj sa krajem. Aforizam, ta kratka satirična misao ili, kako reče jedan moj kolega, dribling duha u malom prostoru, daje mogućnost da se kroz zreo humor sa jasnom žaokom progovori o teškoj realnosti koja nas pritišće, sve sa željom da stvari krenu nabolje. Ipak želim istaći da pored dnevnopolitičkog pišem i one druge, univerzalnije, za sva vremena aforizme. (U početku su vladali mir i harmonija, onda se dogodio Veliki prasak) .

NN: Tvrdite da "Mladi vole svoju domovinu. I rado je se sjećaju!" i da "I sunce se rodi na istoku, ali onda emigrira na zapad!", no kako opstati i ostati ovdje, kako naći razlog za smijeh?

OSMANČEVIĆ: Mnogi, posebno mladi, odlazak u inostranstvo vide kao jedinu alternativu teškom životu. Nažalost, većina njih se nikad neće ni vratiti u svoju domovinu i oni, rekao bih, postaju neka vrsta savremenih, dobrovoljnih janjičara. Opšte stanje je takvo da imamo više razloga za plač nego za smijeh, no upravo zbog toga treba vratiti osmijeh na lica. Humor je izduvni ventil, a iskren smijeh prijeki lijek u ova bolesna vremena. Zbog toga možemo govoriti i o ljekovitom dejstvu aforizma.

NN: Distribucija štampe posao je od kojeg zarađujete za život i to iziskuje rano buđenje. U isto vrijeme autor ste i urednik jedne satirične radio-emisije. Te dvije činjenice neodoljivo podsjećaju na Duška Radovića i emisiju "Dobro jutro, Beograde" - da li vi ranoranioci vidite nešto što mi obični smrtnici ne vidimo?

OSMANČEVIĆ: Poređenje sa Duškom Raadovićem u svakom slučaju prija, mada je moj "Ringišpil" (ime emisije) na jednom lokalnom radiju ostao samo pokušaj grupe entuzijasta da se napravi dobra zabavno-satirična emisija. Emisija je djelovala kao živi program iako smo je snimali u Banjaluci, obrađivali u Sarajevu i montirali u Batajnici. Inače nije uvijek zabavno previše raniti, ići ispred vremena. Sjetimo se "Priče o kmetu Simanu" i pijetla koji je prerano kukurikao.

Što se tiče distribucije štampe, to je psihički zahtjevan posao, pun svojih izazova. Za utjehu i Džek London je svojevremeno radio kao raznosač novina.

NN: Inače Vaš put u satiru išao je preko "Trna" - rubrike Jovana Hadžikostića, koji je zbog svog humora imao više suočavanja sa pravdom na sudu. Jeste li i Vi imali slične probleme?

OSMANČEVIĆ: Svako vrijeme nosi svoje breme. Sada nema nekadašnje cenzure, privođenja i policijskih saslušanja, ali danas je primjetno ignorisanje i potiskivanje satire na margine, kao i, a posebno u Srbiji, stvaranje kružoka "podobnih" aforističara koji imaju kontakt sa vlastima, a koji vedre i oblače kada su u pitanju objavljivanje i prisutnost. Mada opet, otac mi je davno rekao da će jednom doći po mene. (Satiričari su uvijek na ivici da se nađu u marici).

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije