Književnik Nenad Grujičić ove godine objavio je dvije zapažene knjige: "Ruku na srce", na 400 stranica, knjigu sjećanja polemika, eseja, zapisa i putopisa, u izdanju "Službenog glasnika iz Beograda", za koju je dobio prestižnu nagradu "Braća Micić", i izabrane i nove pjesme "Neko mi uze reč", na srpskom i makedonskom jeziku, u izdanju Matice makedonske iz Skoplja i "Arke" iz Smedereva.
Tim povodom razgovarali smo sa pjesnikom koji je do sada napisao 31 knjigu u svim mogućim književnim žanrovima.
NN: Knjiga "Ruku na srce" sadrži tekstove napisane u intervalu od 1982. do 2014. godine. Ovjenčana je nagradom "Braća Micić". Dosad ste dobili petnaestak uglednih nagrada. Kako ste doživjeli nagradu s imenima osnivača zenitizma, avangardnog književnog pokreta u prvoj polovini dvadesetog vijeka?
GRUJIČIĆ: Kao veliko iznenađenje i osveženje moje stvaralačke putanje. Braća Micić, Ljubomir i Branislav, poreklom sa Banije, svetski su ljudi koji su radili i živeli u Pragu, Parizu, Beogradu, Ljubljani i Zagrebu. Kao pesnici i umetnici, oni su smatrali da je Balkan šesti kontinent, da je potpuno drugačiji od Evrope, da je potrošene kapilare Evrope potrebno pročistiti, produvati i napuniti upravo balkanskom svežinom, lepotom i originalnošću.
NN: Porijeklom ste iz Bosanske Krajine, iz Potkozarja, a rođeni ste u Pančevu. Od šeste do devetnaeste godine živjeli ste u Prijedoru, pa se sticajem okolnosti ponovo vratili u Srbiju, gdje ste ostali i danas živite i radite...
GRUJIČIĆ: Pripadam onim pesnicima i piscima koji imaju "dva zavičaja". To je prednost u maternjem jeziku i životu. Moji roditelji su u svojoj privatnoj ''osmoj ofanzivi" došli u Vojvodinu, proveli tu osam godina i vratili se u Bosansku Krajinu. Često kažem da su me tom svojom putanjom bogato nagradili i omogućili da imam širi pogled na život i svet. Pisao sam neke knjige ijekavicom, a neke ekavicom.
NN: Kao student književnosti bili ste glavni i odgovorni urednik lista "To jest". Časopis je bio perspektivan sve do "incidenta" koji se dogodio uz Titovu smrt, kada su vlasti zabranile štampanje zbog "sumnjivih tekstova". "To jest" ubrzo je prestao da izlazi, a Vama je nekoliko godina ukinuta mogućnost da se zaposlite. Da li je moguće porediti tadašnje vrijeme i cenzuru, i današnje vrijeme, gdje cenzura skoro i ne postoji, ali su novčana ulaganja u slične projekte manja?
GRUJIČIĆ: To je bilo vreme uspavanog mira, ličilo je na to da su ratovi prevaziđena pojava i da ćemo se iz generacije u generaciju dosađivati. Bilo je to vreme kada su velike izdavačke kuće objavljivale djela talentovanih mladih pesnika zajedno s afirmisanima. No kult Titove ličnosti stvorio je mnogobrojene žbirove, prelivode, ketmane i konvertite, koji su, kao posebno negovan sloj društva, odlično živeli. Bilo je cenzure, ali i poluskrivenih mesta za objavljivanje slobodne misli. Poneki književni listovi i časopisi na mahove su donosili polemičke i vizionarske tekstove. Poezija je tu najviše imala šanse sa svojim aluzivnim i metaforičkim govorom. Bilo je i spaljivanih pesničkih knjiga, beslovesnih sudskih procesa oko toga šta je pesnik hteo da kaže. Sve u svemu, moglo se prolaziti kroz ideološku strnjiku toga vremena na talasima vere u samoga sebe. Sve što me je tada opeklo danas sija kao sunce u riznici moga iskustva.
NN: Nakon gašenja lista pomišljali ste da odete iz Novog Sada. Međutim, ciklus Vaših pjesama, objavljen na koricama beogradskih "Književnih novina", promijenio je situaciju. U nagrađenoj knjizi niste otkrili o čemu se konkretno radi. Mogu li naši čitaoci ekskluzivno saznati detalje priče?
GRUJIČIĆ: Objavio sam ciklus satiričnih pesama, među kojima je bila i ''Životna'': ''Ja goljo,/ sa svršenim studijem književnosti,/ Čauš, vrdala, dijak,/ zvanični golovrati pevac,/ na pojilu ekonomske krize,/ koračam s opasnim pesmama poslasticama/ pod pazuhom./ Očekujem da mi besposlena žena/ rodi prvo dete:/ Cucla je skupa,/ nemam pare,/ nemam krov,/ ali sve će ti biti jasno/ kada izvan postelje/ budeš umirao, čitaoče.'' Ova pesma me je, gle čuda, zaposlila, neko ju je pročitao, duboko doživeo i pružio mi ruku spasa.
NN: Vama su predlagali da osnujete pjesničku partiju naspram postojećih stranaka. Kako posmatrate svet savremene demokratije na lokalnom i svjetskom planu?
GRUJIČIĆ: Na Balkanu je demokratija shvaćena kao prilika za osnivanje političkih družina za biznis. U konkretnoj stvarnosti, po pravilu, vlast uzimaju sasvim male partije, koje su neka vrsta preduzeća za prevaru i pljačku naroda, u koaliciji s onim partijama koje imaju relativnu većinu. Tako se oni, za koje narod nije u većinskom procentu glasao, dokopavaju velikih privilegija i ozbiljnih državnih poslova. To je balegarska karikatura sa pranjem zdrave pameti. To je velika obmana tzv. demokratije na štetu običnog čoveka. Na svetskom planu, pak, demokratija je uterivanje ratova među male narode i države, nemilosna pljačka izvora životne energije. Ali, svet je nađubren nepravdom i zlom. Nema sumnje da bi jedna pesnička partija na svetskom planu i te kako imala smisla, jer bi njeno živo članstvo bezrezervno bilo podržano od Homera, Dantea, Molijera, Puškina, Njegoša i drugih neumrlih velikana ljudskog duha i pameti.
NN: Koja je razlika između političara i pjesnika?
GRUJIČIĆ: Današnji političari su naduvani baloni amoralnog praznorečja, a pesnici - puna usta zlatnih reči i duhovnog zdravlja. Političar je rasuto perje iz jastučnice sa balkona na desetom spratu, a pesnik je ''u bašti sljezove boje" košnica melema u miomirsima stiha za lek u svim vremenima. Političari stare i umiru bez dela, a pesnici se kroz godine podmlađuju i s jednom jedinom antologijskom pesmom ostaju u maternjem jeziku da svetle zanavek. Dakle, političari žive za trenutak, a pesnici za večnost. Za razliku od dobrih pesnika, po dnevnim politikantima niko ne naziva školske ustanove i ulice. Kad pesnik nešto napiše o političarima, to živi do u beskraj, a ono što političar kaže o pesniku topi se u istom danu kao ledenica s krova na suncu. Veliki srpski esejista Sreten Marić za političare je rekao da su oni kao ajkule, približe ti se iznenada i odgrizu but ili leđa, ruku ili glavu, i nestanu na krvavom tragu. Ajkula se treba kloniti. Po ustima i očima im se vidi da nisu dobri ljudi.
NN: Kao direktor "Brankovog kola" ugostili ste gotovo sve značajnije pjesnike, književnike i umjetnike svoga doba i mnoge mlade uveli u književnost objavljivajući im knjige koje su često bile i nagrađene. Dakle, posebno je izražena Vaša podrška mladim talentima. Ali Vi ste kao mlad pjesnik, o tome pišete u novoj knjizi, doživjeli da Vam starije kolege čak kradu stihove?
GRUJIČIĆ: Čovek je bogat onoliko koliko daruje drugima. A književnost je nepregledni vrt raznolikog cveća i bilja, kojem nikad ne smetaju nove latice i ruže. Dobrodošao je svaki talentovani mladi pesnik. Postoje i netalentovani pisci koji se domognu visokih položaja u društvu i tada se, frustrirani, svete siromašnim darovitim pesnicima, sprečavaju ih, onespokojavaju, omalovažavaju i uništavaju. Ja sam prošao kroz golgotu ''toplog zeca" bubotaka i modrica, u jednoj novosadskoj književnoj redakciji. I meni, i drugim pesnicima, mladim, ali i starijima, živima i mrtvima, naročito stranim autorima, kradeni su stihovi i pesme i ulazili u veštačke retorte nedarovitog i nesrećnog fariseja. Sa tim iskustvom, u visini molitvene zakletve, ja volim da pomognem, da otkrijem talentovano pesničko ime, da mu pružim ruku da objavi prvu knjigu.
NN: Iako ste se okušali u svim književnim žanrovima, Vi ste prije svega pjesnik, i to ostvaren, o Vašoj poeziji je mnogo pisano. Vaša selektivna bibliografija iznosi preko hiljadu jedinica, od čega gotovo trista pripada zastupljenosti Vaših pjesama u antologijama...
GRUJIČIĆ: Sve dođe na svoje ako ste posvećeni i trajete kroz vreme. I ja sam priredio "Antologiju srpske poezije (1847-2000)", u koju nisam uvrstio svoje pesme. To mi je odličan argument za one kolege i poznanike koje nisam uneo u antologiju, a koji me na razne načine podsećaju da sam ih zaobišao. Nikog ja nisam zaobišao, ja sam pravio antologiju pesnika koji su propevali u srpskom jeziku. Onaj ko nije propevao u maternjem jeziku, nema šta očekivati od prevoda na drugi. Ti prevodi su lažni i truli.
Poezija je teško prevodiva
NN: Najnovija knjiga, izbor iz poezije "Neko mi uze reč" objavljena je na makedonskom i srpskom jeziku. Vaše pjesme su, inače, prevođene na dvadesetak svjetskih jezika. Imate li predstavu o tome u kojem jeziku se Vaša poezija najljepše "snašla"?
GRUJIČIĆ: Poezija je teško prevodiva na drugi jezik. Ona se ostvaruje, pre svega, u maternjem jeziku i tu joj je svijeno gnezdo govora. Najbolje je kad je prevodilac pesnik, on tada prepevava s jednog jezika na drugi. U tom smislu, u raznim prevodima mojih pesama, možda su se one najbolje snašle u ruskom jeziku, jer ih je prepevavalo nekoliko pesnika u dugom priodu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
