Radomir D. Mitrić već neko vrijeme važi za jednog od najnagrađivanijih, ako ne i pjesnika s najviše priznanja u vitrini, za svoju poeziju. Naravno, kada je riječ o pjesnicima u regionu rođenim poslije 1980. godine tj. onim relativno mlađe generacije. U prilog tome svjedoče Brankova nagrada, nagrada "Miloš Crnjanski", nagrada na međunarodnom konkursu poezije "Castello di Duino" u Trstu, te mnoge druge među kojima je i najnovija - nagrada "Milutin Bojić", koju je dobio za pjesnički rukopis "Na putu za Hesperiju".
"Vratio sam jedan dug, koji sam sebi davno obećao. U vrijeme kad sam počinjao da pišem zajedno s jednim prijateljem, intenzivno smo čitali Bojićeve pjesme i bile su nam posebna vrsta nadahnuća. Bojićeva poezija himničnosti i zanosa u srpskom jeziku više neće biti ponovljena. On je na srpskom Parnasu nezamjenjivi rapsod epike, koja nadilazi golgotu kojoj je svjedočio. Dobiti nagradu s predznakom takvog nacionalnog barda zaista kao pjesniku i čovjeku čini mi dragu i neponovljivu čast", povodom Bojićeve nagrade za "Nezavisne novine" rekao je Mitrić, pjesnik rođen u Jajcu, čija je adresa dugo bila u Banjaluci, a trenutno je, kako to voli da ističe posljednjih godina, u dobrovoljnom egzilu u Kragujevcu.
NN: "Kako prolazi vreme sve više gubim reči", stih je iz nagrađenog rukopisa "Na putu za Hesperiju", koji me je podsjetio na onu priču o pjesniku koji je iz bojazni da nema o čemu, na svoju kasniju radost, napisao fenomenalnu pjesmu o tome kako je bio prestao pisati. Da li je poezija nepresušna i na kojem se putu ona nalazi danas?
MITRIĆ: Srečko Kosovel, slovenački pjesnik, ima onu pjesmu o Evropi, starici koja odavno viri iz svog sarkofaga. Urušavanjem duhovne instance zapadnog svijeta umjetnost je odagnana u njen kraj. Ova metafora o Evropi može da se uzme i kao predstava o poeziji današnjeg doba. Ono što danas nije na tržištu kao i da ne postoji. Poezija je u lagumima, u majdanima do kojih idu samo rijetki, čitači koji hrane svoju sušt na koju zaboravljamo danas u ovim najoskudnijim vremenima, od kad je svijeta i vijeka.
NN: Samim tim književnost se danas ne može uokviriti ni u jedan "izam"?
MITRIĆ: Ne, barem ne u mom slučaju, iako je meni najbliži transsimbolizam. Mi živimo postpoetsko vrijeme, doba eksploatatorskih ekrana i medija koji ne traže duhovno već samo tjelesnost.
NN: Rukopis ste slali pod šifrom i on će biti objavljen do sljedećeg konkursa. Da li ste namjerno željali na ovaj način da provjerite kvalitet knjige ili nakon pet knjiga poezije, jednog romana i tolikih priznanja nemate drugi izbor za objavljivanje novog književnog djela?
MITRIĆ: Nužno je valorizovati sopstveno djelo, a ovako anonimno je najbolji način da se to uradi. U Bojićevom žiriju su neke umne glave koje umiju da tumače književnost, pa je to bio jedan od razloga zašto sam poslao rukopis na konkurs. Budući da se radi o pjesmama koje nastaju u jednom dugom periodu od pet godina, iako sam već imao priliku da ih objavim, htio sam da za to ipak bude neki poseban povod.
NN: Sopstvenu poetiku definisali ste kao ostrvo, kulu i svjetionik (izdvojenost, odbrana, poruka). Kojoj od te tri metafore je najbliža književnost u kojoj stvarate?
MITRIĆ: Od ta tri pojma, najbliža mi je semantika kule. Ona vrsta kule u kojoj je boravio veliki pjesnik s rijeke Nekar. To je mogućnost odbrane od poplave svakodnevnih blasfemičnih sadržaja kojima smo obasuti i na kraju dana jedva da se i vidimo u ogledalima, a u njima potpuni stranci. Ukoliko danas oko sebe ne napravite zidove nećete se spasiti makijavelističkih ljudi - vukova kojima ste okruženi.
NN: Mirko Vuković Vas je svojevremeno nazvao najboljim indikatorom stanja na književnoj sceni RS. Naime, starije kolege su prihvatile Vašu prvu knjigu tek kada ste dvije značajne nagrade iz Srbije dobili za istu. Da li danas pratite stanje u književnoj javnost RS i šta biste preporučili onima koji tek treba da objave svoju prvu knjigu ovdje?
MITRIĆ: Pratim, ali ne tako intenzivno. I dalje su to više komemorativni, gerusijski skupovi prije negoli književna dešavanja, ali raduje što ima novih sadržaja, kakav je npr. Po(v)ezivanje. Mladi ljudi, ukoliko posjeduju talenat i vjeru u sebe, izboriće se, u bilo kojoj branši da se nalaze, ja sam tako razmišljao i bio sam spreman da prihvatim sve poraze i pobjede koji su bili na putu do cilja kome sam težio u datom trenutku.
NN: Iako je jedan ovdašnji pjesnik rekao da je kultura jednog grada kao pornografija za slijepe, ipak ću pitati da li ste nakon odlaska iz Banjaluke, u Kragujevcu pronašli to što Vam ovaj grad nije pružio? Mislim naravno na planu umjetnosti i kulture.
MITRIĆ: Dobro rečeno, podsjetilo me na Boru Kapetanovića. Banjaluka mi je pružila sve što sam tražio. Kad sam otišao u dobrovoljni egzil, to je bilo prije svega zbog razočaranja u pojedine bivše prijatelje i one koji su trebali da stanu u moju zaštitu, a učinili su suprotno. Najviše mi nedostaje Vrbas, a najmanje lažni akademizam.
NN: Da li ste poslije "Šuma Panonskog mora" nastavili pisati prozu?
MITRIĆ: Da, pišem roman o jednom latinoameričkom pjesniku, Cezaru Valjehu, koji je prošao golgote španskog građanskog rata i potom došao u Pariz da umre. Pišem i kratke priče pod nazivom "Bestijarijum", a u njima će biti dijelova sa geografijom i ljudima Banjaluke.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.