Književnost

Stojčinović-Nikolić: Ponos nikad ne bih bacila pod noge

Stojčinović-Nikolić: Ponos nikad ne bih bacila pod noge
Stojčinović-Nikolić: Ponos nikad ne bih bacila pod noge

BANJALUKA - Jovanka Stojčinović-Nikolić, predsjednica Udruženja književnika Republike Srpske (UK RS), prošle sedmice zajedno sa kolegom Rankom Risojevićem proglašena je laureatom godišnje nagrade ovog udruženja, što je izazvalo burne reakcije njihovih kolega.

O tom događaju, nagrađenom djelu "Trinaesti stepenik" i svom plodnom književnom radu govori za "Nezavisne novine".

NN: Koji su osnovni motivi knjige pjesama "Trinaesti stepenik" i koje su razlike naspram Vaših 14 prethodnih knjiga? I za koje svoje djelo smatrate da je najostvarenije do danas?

STOJČINOVIĆ-NIKOLIĆ: Knjiga pjesama "Trinaesti stepenik" se pojavljuje kao mali jubilej, samim tim što je 15. i što je moja prva knjiga "Zvijezda skitača" objavljena prije 40 godina, a uzgred da kažem da sam prvu nagradu za najbolji poetski prilog u "Glasu mladih" dobila 16. januara 1965. godine, kao učenica šestog razreda... U knjizi "Trinaesti stepenik", po mom skromnom sudu, uspjela sam na neki način podići u vrh davnih godina započeto. Motivski je nešto razuđenija, ali prati vrijeme u kojem nastaje jer "život sam po sebi ima svoje uslove". Knjigu treba pročitati da bi se o njoj mogao donijeti bilo kakav sud. Ja čitam skoro sve knjige koje smatram iole značajnim ne samo u regionu, i ne samo knjige koje se kod nas objavljuju. Smatram da pisci treba da čitaju "jedni druge", naravno mislim na knjige. Voljela bih da pročitaju i "Trinaesti stepenik", nadajući se neopterećeno pristrasnim vođenjem dijaloga koji je ovih dana prisutan u štampi. No, prepustimo to sudu vremena.

NN: Iako ste po Statutu imali pravo da učestvujete u konkursu za godišnju nagradu UK RS, smatrate li da je etički to što ste dobili tu nagradu (bez obzira na kvalitet knjige) pošto bi ceremonija dodjeljivanja podrazumijevala da, kao predsjednica Udruženja, sami sebi uručite tu nagradu?

STOJČINOVIĆ-NIKOLIĆ: I dalje tvrdim da svaki pisac, član UK RS, ima legitimno pravo da učestvuje svojom knjigom na konkursu. Knjigu ne treba unaprijed kažnjavati, knjiga vodi u život... Pomalo se čudim zašto neki pisci članovi Upravnog odbora jasno i glasno ne kažu kako je došlo do izbora žirija... I da sam na istoj sjednici, koja je održana 15. novembra, najavila svoje učešće i ogradila se od prijedloga članova žirija, o čemu postoji zapisnik sa sjednice. Ponavljam da su i Pravilnik i Statut ispoštovani do kraja, što se uvijek može provjeriti. I u našem okruženju i široj regiji takođe nema zabrane da konkuriše i predsjednik udruženja (i dešavalo se), što ne mora značiti da će knjiga biti izabrana... Biti na čelu nekog književnog udruženja (kod nas) u ovim vremenima je kazna, a ne povlastica, s obzirom na cjelokupnu situaciju u društvu jer ste izloženi svim vrstama pritisaka, bez finansijske podrške društvenih subjekata i Ministarstva za kulturu, osim za projekat "Piscu u čast", koji je sufinansiran.

UK RS je prvi put prošle godine raspisao konkurs za dodjelu nagrade i ja je nisam uručila iako sam predsjednik UK RS, iako sam s radošću prisustvovala istoj i pobrinula se za cjelokupnu organizaciju.

NN: U saopštenju žirija, koji Vam je dodijelio godišnju nagradu UK RS, piše da Vi pjevate iz egzistencijalne situacije gdje je pjesma nužnost i zaklon. Ovih dana naišli ste na osudu književne javnosti... Da li Vam je pjesma zaklon i u ovoj situaciji?

STOJČINOVIĆ-NIKOLIĆ: Postavlja se pitanje da li se nagrađuje pisac ili knjiga. Ako nečija očekivanja nisu ispunjena, zadovoljena, zašto se onda tolika lavina neopravdano obrušava na predsjednika UK RS, a pritom sigurna sam da ne postoji uvid u nagrađeno djelo jer da postoji desilo bi se suprotno... Žiri je donio odluku na osnovu svog uvida u sve knjige pristigle na konkurs. Sada se pojavljuje "interesno" vjerovanje u stručni rad žirija, što nema nikakvo opravdanje. Žao mi je što mnogi ne znaju ili to neće da znaju da svoj ponos nikad ne bih bacila pod noge i da sam cijeli život doprinosila svojoj sreći, pomažući drugima. Otuda i mojih 13 stepenika, koji govore najviše o lirskom subjektu, istinito i časno. Ja nemam nikakve klanove, niti ću ih bilo kad imati. Naravno, postoje oni čija djela izuzetno poštujem i cijenim, kao i pisci pred čijom se ljudskošću klanjam. I nikad neću biti tamna strana ničijih života, niti knjiga...

"Jer, istina je da ljudi vole i žele mnogo da govore, ali je izvjesno da ponekad mogu i moraju da ćute". (Andrić)

Zato ću citirati posljednje stihove iz knjige "Trinaesti stepenik": "Podižem skupa život i smrt i čujem/ Iz mraka glas 'Sad vidi šta ćeš'/... Ko bi vjerovao da će slučajan pad/ Postati Svjetionik u kojem se/ Sastajem sa poezijom..." Tvrdim i dalje da ovakav vid "vođenja razgovora" od samog početka neće riješiti problem položaja književnika u društvu sve dotle dok se to pitanje sistemski ne riješi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije