Radomir Uljarević, pjesnik iz Crne Gore, autor je petnaestak knjiga poezije, a za najnovije djelo "Škola odučavanja" dobio je nagradu "Petrovdanski vijenac", koja će mu sljedeće sedmice biti uručena u Kalinoviku.
Tim povodom o poeziji, kao i o stanju u srpskom jeziku i književnosti, pričao je za "Nezavisne".
"Poezija je za svakog onoga koji je u njenoj moći krunski dokaz da čovjek ima izlaz, da postoji spasenje, da sve nije osuđeno na onu vidljivu realnost kojoj se robuje. Knjiga 'Škola odučavanja' uporno govori o važnosti onog nevidljivog svijeta, o njegovoj supremaciji u odnosu na ovaj vidljivi. To je poezija o vidljivom i nevidljivom, a nevidljivo je presudno važno i tiče se samo poezije", rekao je Uljarević.
Podsjetio je da je Ava Justin govorio o tome kako je vidljivi svijet samo omot oko nevidljivog. Valja se, nastavlja Uljarević, odučavati od svega suvišnog jer svako je opterećen nepotrebnim znanjima i u tom smislu poezija uopšte jeste visoka škola odučavanja od profanog i nepotrebnog.
NN: Knjiga poezije "Škola odučavanja" govori o Vašem boravku na Hilandaru i Svetoj gori. Imajući na umu Vaše iskustvo, šta od tamo može čovjek da ponese u povratku u vrevu i ubrzan tempo života?
ULJAREVIĆ: Ne može se govoriti o mom boravku na Svetoj gori, to je bilo tek pokloničko putovanje, ali važnim povodom - imao sam sreću da budem na proslavi 800 godina susreta dvojice svetih, Save i Simeona, u manastiru Vatoped na Svetoj gori. I samo neke slike sa tog putovanja ovu knjigu čine uslovno putopisnom knjigom, no to su poetski putopisi koji se ne zanimaju za opise predjela ili manastira, rekao bih da su to neki kratki skenovi, kao kakve unutrašnje slike. Vraćajući se u vrevu ovoga svijeta čovjek sa Svete gore može da donese samo duboku tugu, duboko svjestan onoga svijeta koji je nakratko upoznao, ali koji nadmašuje sve ranije viđeno i poznato svojim samim postojanjem, svojom istinom koja je neupitna.
NN: Za knjigu ste nagrađeni "Petrovdanskim vijencem" koji se dodjeljuje u Kalinoviku u Republici Srpskoj. Koliko znači nagrada sa tog geografskog prostora i šta za Vas kao autora petnaestak knjiga danas znače nagrade?
ULJAREVIĆ: Nagrada koja se tako zove znači prije svega zbog imena, a potom i zbog imena ranijih dobitnika, a potom taj geografski prostor, Hercegovina, za mene je mitski prostor, "nebeska imperija" kako je Njegoš znao da kaže za Crnu Goru - "osjećam se kao mandarin nebeske imperije". Misli se na imperiju duha, koja se uspostavlja upravo na tom prostoru.
NN: Direktor ste izdavačke kuće "Oktoih" iz Podgorice, koja je štampala sabrana djela mnogih klasika srpske književnosti ćiriličnim pismom. Koliko za izdavaštvo cvjetaju ruže danas i kako napraviti izbor između štampanja mnogo traženih bestselera, klasika i po tiražima gotovo neprimjetnih savremenika?
ULJAREVIĆ: Nažalost, knjige koje su prodavane u velikim tiražima koliko juče, danas više nikoga ne zanimaju, naročito kada je riječ o poeziji. Doskora je postojao jedan ili dva pjesnika koji su mogli da računaju na visoke tiraže svojih knjiga, ali danas nema niti jednog pjesnika, slovom i brojem, koji može da proda više od nekoliko stotina svojih knjiga, a nekoć su ti isti pjesnici prodavali po nekoliko hiljada novih knjiga. To je precizan seizmograf o stanju duha, a ne krivica poezije - realnost ovoga svijeta kome je sve manje do kulture, a najmanje ili nimalo do poezije. Magacini izdavača su prepuni poetskih knjiga, knjiga klasika i savremenika, i ja mislim da je na vidiku ona najmračnija slika pakla u kojem niko ne otvara knjige, a svi su okruženi knjigama. Mi smo u "Oktoihu" objavili milionske tiraže ćiriličnih knjiga i plasirali ih najvećim dijelom u Crnoj Gori, i to je samo po sebi kulturološki fenomen, i te knjige nesumnjivo "rade" svoj posao, to nevidljivo zračenje ne može ostati bez dobrog odgovora jer knjige zrače i ta "radioaktivnost" je možda jedina nada za naš zaparloženi duh.
NN: Izdavači u Srbiji su se bunili jer je tamošnje Ministarstvo kulture za biblioteke otkupilo knjige Suzane Mančić, Mateje Kežmana, Marije Šerifović, Lotara Mateusa... Kakvo je Vaše mišljenje o tome?
ULJAREVIĆ: Odavno je izgubljena mjera kad je riječ o književnosti, u Srbiji ponajprije. Tamo su prevladala niskožanrovska izdanja kao nešto što ima posebnu važnost. U narodu koji baštini takvu kulturu onaj lomparovski duh samoporicanja uslovio je kulturu u kojoj su bibliotečki depoi prepuni izdanja koja imaju rok trajanja, mjesec, dva, tri. Izdanja svih onih bestselera koji su nastali i nastaju u uslovima "reforme identiteta" kojoj smo podvrgnuti od strane projektanata novog svjetskog poretka.
NN: Da li su sadašnje književne i jezičke podjele Crne Gore i Srbije zasnovane na politici ili nauci? Da li književnost i jezik danas, inače, spajaju ili razdvajaju južnoslovenski prostor?
ULJAREVIĆ: Nauka je odavno suspendovana kad je riječ o srpskom jeziku i jezicima koji su srpski jezik preimenovali i koji neuspješno simuliraju posebnost i autentičnost, jezičku "originalnost" i slično. Nauka je na posljednjem mjestu, i u Crnoj Gori, koja je rodno mjesto srpskoga jezika - Stara Hercegovina koja zaprema znatan dio današnje Crne Gore je onaj lokalitet odakle je Vuk "prepisao" srpski jezik. Mi smo se Vuku odužili, između ostalog, i na način što je Ulica Vuka Stefanovića Karadžića na Cetinju preimenovana u Islandsku ulicu, istovremeno kad je preimenovan i srpski jezik. I mi sada imamo treći ili četvrti srpski jezik koji se zove drugim imenom. Ali te "filigranske" promjene uslovile su nepremostive podjele među piscima koji su po pravilu najostrašćeniji u svojim radikalnim zahtjevima. Sve ono što je Benjamin Kalaj započeo u Bosni, malo-pomalo se realizuje na svim prostorima gdje je ranije pretežno praktikovana ćirilica.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.