Književnost

Vedrana Rudan: Ljubav može pomoći samo da crkavaš sa manje stresa

Vedrana Rudan: Ljubav može pomoći samo da crkavaš sa manje stresa
Vedrana Rudan: Ljubav može pomoći samo da crkavaš sa manje stresa

Svoju najnoviju, desetu knjigu, roman "Amaruši", u skorašnjem izdanju V.B.Z. Beograd, Vedrana Rudan, regionalna književna i medijska zvijezda, u petak će predstaviti u Novom Sadu.

Susret sa ovdašnjim fanovima zakazan je za 17 časova u Novosadskom pozorištu/Ujvideki sinhaz, moderator je Branko Dimitrijević, a odlomke će čitati glumice Emina Elor i Livia Banka.

Amaruši je ime avganistanske djevojčice, a roman se bavi svakodnevicom ni po čemu posebnih pojedinaca, koje Vedrana Rudan pretvara u sočne i slojevite književne likove. Vedrana Rudan piše (i javno govori) onako kako obični smrtnici razmišljaju sami pred ogledalom.

Vaš najnoviji roman "Amaruši" najavljuju kao knjigu u kojoj pokušavate da dokažete kako čitav ljudski život može stati u pet rečenica?

RUDAN: Rodila sam se. Rodila sam. Voljela sam. Patila sam. Umrla sam.

Povodom ovog romana rekli ste u jednom intervjuu: "U životu nema dijaloga - to sam možda htjela reći svojom novom knjigom". Zašto su se ljudi danas toliko otuđili jedni od drugih, može li se to popraviti?

RUDAN: Novi svjetski poredak pretvorio je naše živote u robovsko tavorenje. Svatko na svojim leđima nosi svoju muku i osjeća neodoljivu potrebu da je s nekim podijeli. Taj s kim je želi podijeliti također osjeća neodoljivu potrebu da svoju muku s nekim podijeli. I tako u nedogled. Nema nade za nas ljude 21. vijeka koji nemamo kome ispričati svoju priču. Junaci mojih knjiga međusobno komuniciraju monolozima, ali su zato tu čitatelji koji slušaju njihove glasove i, nadam se, suosjećaju s njima. Moja knjiga govori o nesretnim ljudima koji žive u nesretnoj zemlji, što ne znači da je mračna. Naša nesreća s vremena na vrijeme zna biti zabavna. Ne vjerujem da će svijet postati bolji. Spas je u življenju sa ljudima koje voliš i koji vole tebe. Zaista vjerujem da ljubav može pomoći da crkavaš sa manje stresa.

Da li je Tolstoj bio u pravu kada je napisao da su sve srećne porodice iste, a da je svaka nesrećna - nesrećna na svoj način?

RUDAN: Tolstoj nije moj omiljeni pisac i nisam baš sigurna da je stručnjak za definiranje porodice. Nema sretnih porodica. Njegova "Ana Karenjina" i danas ženama šalje poraznu poruku: nemate pravo na izbor, nemate pravo na ljubav, ako se između robovanja društvu i prava na slobodan život odlučite za ono drugo, bacite se pod prvi brzi vlak koji naiđe. Gotovo svi muškarci na ovome svijetu Tolstojevi su sinovi. Srećom, nismo sve Karenjine, ne pušimo njegovu pizdariju. Rastava je sve više, u Hrvatskoj se raspada svaki treći brak, žene ne čekaju vlakove, a možda dolazi vrijeme kad će muškarci čekati na željezničkim stanicama da bi skratili muke. I sebi i nama.

Koje su vam omiljene knjige i autori?

RUDAN: Trenutno me po tko zna koji put opsjeda Bukovski. Srećom, imam krasnog muža koga uopće ne smeta što sam se između kuhanja ručkova i Bukovskoga - odlučila za Bukovskog. Ova moja opsjednutost je učinila čudo - u mom je mužu probudila kuhara. Kad "progutam" ovog Amera krećem na idućeg. Fante, Fante je još jedna od mojih velikih ljubavi.

Kako, zapravo, nastaju vaši romani?

RUDAN: Pišem lako jer sam kasno počela. Prvi roman "Uho, grlo, nož" napisala sam u pedeset i trećoj godini. Bukovski je rekao da pisac do pedesete nema što reći. Kad navrši pedeset, pa kad ga karta krene... Nije mi teško pisati. Imam šezdeset i četiri godine, u meni vrije tisuću priča. Pisanje i čitanje su za mene, otkako znam za sebe, jedine strasti koje me obuzimaju istim žarom kako su to činile kad sam imala šest godina. Sve ostalo... Mutno se sjećam da su me nekad davno privlačili muškarci, ali pojma nemam zašto.

Ludaci me, zasad, zaobilaze

Događa li se da na vaše književne promocije zaluta neki nezadovoljnik koga iritiraju vaše kolumne ili javni nastupi?

RUDAN: Vrlo zanimljivo pitanje. Knjige pišem deset godina, ne znam koliko je promocija iza mene a samo mi se jedanput dogodilo da je na moju promociju u jednoj varšavskoj knjižari došao "naš" čovjek i zaurlao kako nisam prava Hrvatica nego izdajica hrvatskoga roda i naroda. Poljski zaštitari su ga izbacili iz knjižare. Stvarno ima luđaka ali me, zasad, zaobilaze. Vjerojatno misle da sam njihova. Ha, ha, ha.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije