Književnost

Vijek i po od smrti Vuka Karadžića

Vijek i po od smrti Vuka Karadžića
Vijek i po od smrti Vuka Karadžića

BEOGRAD - Reformator srpskog jezika i pisma Vuk Stefanović Karadžić umro je prije skoro vijek i po, 7. februara 1864. godine u Beču.

Februar je i mesec u kojem je Vuk, prije dva vijeka, 1814. godine objavio prvu zbirku sakupljenih pjesama, pod nazivom "Mala prostonarodnja slaveno-serpska pesmarica".

"Mala prostonarodnja slaveno-serpska pesmarica" je zbirka oko 100 lirskih i nekoliko junačkih pjesama. Vjerovatno, ona je oblikovana po uzoru na ''Pesmaricu'' koju je sastavio Avram Miletić negdje na izmaku 18. vijeka. Miletić je bio trgovac i literata, rođen u Bačkoj, koji je, pored svega, sakupljao i narodne pjesme.

I prva verzija Vukove gramatike "Pismenica serbskoga jezika po govoru prostoga naroda pisana"' štampana je prije dva vijeka, 1814. godine. Objavljena je, uglavnom, reformisanom ćirilicom Save Mrkalja, a ustrojena po ugleda na djela Avrama Mrazovića, srpskog prosvetitelja, publikovna krajem 18. vijeka. Mrazović je bio carski školski nadzornik, literata, pedagog, prevodilac, čak i senator, rodom takođe Bačvanin.  Autor je prve retorike na srpskom jeziku.

Vuk Stefanović Karadžić rođen je 1787. godine u Tršiću kod Loznice. Bio je samouk, kao 17-godišnjak istorijske 1804. kada je izbio ustanak vožda Đorđa Petrovića Karađorđa, odnosno započela Srpska revolucija, postao je pisar jadarskog ustaničkog prvaka Đorđa Ćurčije.

  Pošto je Ćurčija stradao, Vuk je prešao u Sremske Karlovce, ali u tamošnjoj gimnaziji zahtjevali su da nastavu pohađa od prvog razreda, koji je uveliko prerastao. Već u proljeće 1807. godine vratio se u Karađorđevu Srbiju, gdje je ponovo pisar Jakova Nenadovića i potom Praviteljstvujušćeg sovjeta, odnosno vlade, u Beogradu.

 U beogradskoj Velikoj školi, koju je Dositej Obradović osnovao 1808. godine, bio je jedan od prvih ali i najstariji đak. Nekako u to vrijeme pojavljuju se i prvi znaci kostobolje koja će ga odrediti zauvjek.

Početkom 1810. na lječenju u Pešti, upoznaje se sa Savom Mrkaljem i Lukom Milovanovim, koji su prethodo nastojali da reformišu, odnosno pojednostave srpski pravopis.

Izvesno vrijeme bio je upravnik carinarnice u Kladovu i neka vrsta lokalnog predstavnika centralnih vlasti. Tu je, u Krajini, dočekao i slom Prvog srpskog ustanka 1813. godine.

Nakon obaveznog boravka, s mnoštvom naroda u zbjegu, u karantinu nedaleko od Pančeva, negdje  u jesen 1813. odlazi u Beč.

Vuk je, poslije pjesmarice i prve gramatike, 1818. godine u Beču objavio "Srbski rječnik", sa "serbskom gramatikom".  Riječnik je nastao kao plod nastojanja, i pomoći, Jerneja Kopitara, dvorskog cenzora. Riječ je o trojezičnom srpsko-njemačko-latinskom rečniku, pri čemu je latinsku treminologiju oblikovao isključivo Kopitar.

  U Vukovom riječniku našlo se oko 26.000 riječi. Štampan je Vukovim pravopisom, uz obilje etnografskih i istoriografskih podataka.

U Lajpcigu je 1823. i 1824. godine štampao nova izdanje narodnih pjesama, a septembra 1823. godine, zaslugom njegovih njemačkih poštovalaca, Univezitet u  Jeni promovisao ga je u počasnog doktora nauka. Ali materijalno je odahnuo tek pošto mu je ruski dvor dodjelio redovnu penziju 1826. godine.

Od 1834. do 1838. godine putovao je po zemljama koje je su nastanjivali Srbi, vrijedno bilježeći jezik, običaje, vjerovanja i predanja...

   Vukov književni i naučni rad podržali su i pojedni znameniti evropski intelektualci njegovog vremena, poput braće Jakoba i Vilhelma Grima, Johana Volfganga Getea, ali su njegove ideje vezane za reformu jezika i pisma teško prihvatane među Srbima.

Tako je Mitropolit karlovački Stefan Stratimirović, rijetko učen čovjek, s gnušanjem gledao na njegov rad, posebno, Vukov prevod Novog zavjeta smatrao je skandaloznim. Tokom većeg dijela vladavine Knjaz Miloš Obrenović ograničavao je upotrebu Vukovog pravopisa. U to vrijeme gotovo da nije bilo važnijeg srpskog intelektualca koji se potpuno slagao s njegovom pravopisnom reformom.

Uzima se da je do pobjede Vukove reforme došlo 1847. godine, kada su na objavljene "Pesme" Branka Radičevića, čime je pokazano da se jezikom Vuka Karadžića mogu pisati i umjetnička dela. Iste godine Đura Daničić je tekstom "Rat za srpski jezik i pravopis" dokazao opravdanost Vukove reforme.

 Vuk Karadžić umro je 7. februara 1864. godine u Beču, gdje je i sahranjen, a njegovi posmrtni ostaci prenijeti su, u sklopu velike nacionalne manifestacije, u Beograd 1897. godine, gdje su sahranjeni u porti Saborne crkve, nasuprot Dositeju Obradoviću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije