Beogradski književnik Vladimir Krakov objavio je nedavno novi roman "Kuća koja se smanjuje", pod okriljem ugledne Izdavačke kuće "Stubovi kulture". Kaže da je već sam naziv njegovog drugog književnog djela višeznačan te se može različito tumačiti.
"To nije jednoznačna metafora. Pored naše bivše zemlje, ona može označavati, recimo, i porodicu, kojoj digitalni kapitalizam pokušava da sruši zidove i umanji značaj. Najuspelije metafore vremenom se pretvore u simbole koji dozvoljavaju da im se naknadno upisuju nova značenja, možda ovo bude jedna od takvih", priča Krakov o značenju naslova romana.
Naglašava da je prvi roman "Kralj komaraca" bio sa pravolinijskom fabulom, ali da je ona u "Kući koja se smanjuje" višeslojna.
"Umesto jednog, uveo sam četiri pripovedača, koji govore različitim dijalektima. U središtu priče je momak koji je protiv svoje volje mobilisan da bude snajperista Vojske Jugoslavije na Kosovu. 'Kuća' je dinamičan roman, sa elementima raznih žanrova, od trilera do naučne fantastike, veoma odmereno dozirane na nekoliko kratkih, ali važnih pasaža", naglašava Krakov i dodaje da ovaj roman, ipak, nije laka zabava, već štivo koje na trenutke "ujeda".
Navodi da je knjiga već izazvala određene reakcije te da su je neki mediji označili kao nacističku.
"Kritičar iz Zrenjanina, moj nekadašnji kolega sa studija književnosti, pogrešno je pročitao moju knjigu, možda i namerno pogrešno. Naopako je protumačio šta je u toj knjizi glas pisca, a šta nije, ili je namerno banalizovao tumačenje dela. Jedna od hit teza iz te kritike glasi otprilike ovako: "Vladimir Krakov nije nacionalista, ali njegov roman je nacistički, jer naziva pripadnike UČK teroristima umesto legitimnim borcima za slobodu". Dakle, moguće je ne biti nacionalista, ali istovremeno biti nacista. Prvo, neko ko ispali raketu na civilni autobus i ubije desetine nenaoružanih ljudi, nije legitimni borac za slobodu već terorista. Drugo, treba videti ko u romanu izgovara reč 'teroristi' i u kakvim situacijama", objašnjava Krakov i ističe da je pokušao da se izbori sa veoma teškom, ali ipak izazovnom temom.
Kaže da je nastojao da objasni šta se dešava sa psihom čovjeka koji ubija iz snajpera, ali ne zato da bi širio mržnju, već da bi pronikao u nešto jezivo u čovjeku.
"To u gotovo svakom od nas može da se probudi uz odgovarajuće okidače i omamljivače - običan čovek nije Dejvid Bouvi u filmu 'Srećan Božić, gospodine Lorens', koji može svemu da se odupre i pobedi snagom karaktera. Ne znam koliko sam uspeo, ali znam kakve sam namere imao. Upravo pratim američku TV seriju "Homeland", šteta što je nisam imao na raspolaganju kad sam pisao roman, jer vrlo uverljivo pokazuje kako se lako običan čovek može pretvoriti u ubicu čak za ideološke ciljeve koji su mu potpuno strani u startu", zaključuje Krakov.
Naglašava da njegov roman nije samo priča o ubijanju, već, prije svega, o životu i pokušaju normalnog života nakon takve traume.
"Moj junak je rekao: 'Dosta mi je ovog užasa' i otišao. U konstrukciji dela kao celine, to je jedna epizoda. Ovaj roman pokušava da odgonetne zašto smo mi, stanovnici Balkana, prelepog mesta za život, međusobno slični i srodni, doveli sebe do toga da ne možemo normalno da živimo jedni sa drugima ili jedni pored drugih", ističe Krakov.
Kada je u pitanju veza između njegovog instrumentalnog i pisanog izričaja, pošto svira gitaru, ističe da su muzika i književnost nastajale zajedno i živjele zajedno u slozi do modernog doba.
"Gotovo sva književnost stvarana je - ne za usamljeničko čitanje - već za javno izvođenje u simbiozi sa muzikom, najčešće za pevanje. Književnost je veoma mnogo izgubila kada su joj amputirali muziku. Ja sam u podjednakoj meri muzičar i pisac, te dve vrste izraza najčešće u meni nastaju, ne ni paralelno, već zajedno", govori on.
Kaže da svira onako kako piše i obrnuto, te kada sjedne da piše i sve se složi ima osjećaj kao da je za Steinway koncertnim klavirom i da sve "teče".
"Preporučujem čitaocima da za vreme čitanja slušaju muziku koja se u datom delu knjige spominje u tekstu - priča počinje sa 1. violinskim koncertom u D-duru Sergeja Prokofjeva, koji daje pravu muzičku podlogu prvom poglavlju. Na kraju knjige nalazi se spisak preporučene muzike, sa istom namenom", daje smjernice Krakov.
On je, inače, gitarista i kompozitor muzičkog sastava "Xanax", ali i ponovo okupljenog "Presinga", koji trenutno radi na novom, četvrtom studijskom albumu, a najavljuje ga spot "Zvona se uklapaju sa suncem". Kada je u pitanju "Presing", kaže da se bend probudio iz hibernacije i ubrzano stvara novu muziku, te da rade na materijalu koji će se uskoro pojaviti. Bez obzira na pauze koje su imali, tvrdi da zvuk nije pretjerano promijenio.
"'Presing' ima svoj zvučni DNK, iako ćemo sasvim sigurno istraživati neke nove mogućnosti, pre svega nešto više elektronike nego ranije, jer nam je napokon 2012. godine i to postalo dostupno", otkriva Krakov.
Premda su najavili da više neće snimati albume, objašnjava kako su se predomislili.
"Teško li je žabu naterati u vodu. Čim je napadalo dosta kiše da se napravi solidna bara, eto i nas da u njoj krekećemo", kaže kroz smijeh Krakov.
Navodi da "Presing" manje-više nije nigdje na trenutnoj sceni u Srbiji.
"To smo sami sebi priredili, nizom efektnih autogolova u karijeri. Moraću tu priču o 'Presingu' da pretočim u roman ili već nešto slično, nekad u budućnosti, sa naslovom 'Kretenska himna'. To je inače naslov našeg komponovanog i napisanog, a nikada snimljenog drugog albuma", ističe Krakov i dodaje da ni Kaurismaki ne bi mogao da smisli šta su članovi "Presinga" sami sebi uradili.
Kaže da današnja rok scena još može da iznenadi.
"Batrga se. Taman kad pomisliš da je crkla, ona ti izbaci nešto dobro i stalno tako. Uvek se više ceni kada se pojavljuju skroz nova imena i lica. Međutim, sad smo pomalo i u položaju nekakvih veterana pa tek sad počinjem da kapiram kolika je vrednost trajanja nečije estetike", zaključuje Krakov.
Štovanje Krakova i omaž Ćopiću
Kada potpisuje svoja djela, Vladimir Krakov koristi isključivo pseudonim.
"U katalogu Narodne biblioteke Srbije postoji još sedam pisaca koji imaju isto ime i prezime kao ja – malo je prevelika 'gužva'. Moj pseudonim je izraz poštovanja prema Stanislavu Krakovu. Baš kao što je pripovedanje ijekavicom u 'Kući koja se smanjuje' omaž Branku Ćopiću", objašnjava on te dodaje, da koga zanima lako može naći njegovo pravo prezime.