Poznata kantautorka Jadranka Stojaković, čije su nezaboravne balade obilježile odrastanje mnogih generacija, nedavno je izdala, kako sama kaže, "album uspomena".
Trostruki CD uz koncert na DVD-u, prvi koji je održala nakon povratka u BiH, zapravo je izbor njenih najboljih radova tokom četrdeset godina duge karijere, od kojih je više od polovine provela u Japanu.
Iako bolesna i vezana za kolica, Jadranka ni ne pomišlja da bi je to trebalo spriječiti u komponovanju novih hitova ili radu s mladim nadama, kojem je posvećena kao urednik Muzičke produkcije Radio-televizije Republike Srpske (RTRS).
NN: Da li Vam je bilo teško odabrati 45 kompozicija koje će ići na album, s obzirom na Vaš ogroman stvaralački opus?
STOJAKOVIĆ: Ja nisam ni znala da imam toliko kompozicija, a bilo ih je stotinak. Dosta sam izbivala iz ovih krajeva i bavila se tom estradom, od glagola "stradati", na tuđem terenu, u Japanu. Za publiku tamo, naravno, nisam morala da pjevam sve svoje pjesme od 1973. godine naovamo, već sam pravila nove materijale s njihovim muzičarima. Samim tim, 23 godine nisam pjevala neke od pjesama, pa sam i sama zaboravila da sam napisala polovinu toga. Dešavalo se da mi kažu naslov numere, a ja bih onda kazala: "Hajde ti meni odzviždi malo, da se prisjetim." Nisam baš imala utisak da sam bila toliko zaposlena i ovdje, ali u svakom slučaju bilo mi je drago "čačkati" po cjelokupnom materijalu, prisjećati se svih tih lijepih uspomena vezanih za snimanja, saradnje i sve što su nosile te pjesme. Pokušala sam da se sjetim šta se najviše vrtjelo na radio-stanica i šta je narodu najviše ostalo u sjećanju, i to je stvarno neizbježnih pet-šest pjesama. Ono što je obilježilo moju karijeru i učinilo da ne budem zaboravljena tako brzo su "Sve smo mogli mi", "Što te nema", "Vjerujem", "Čekala sam", "Ima neka tajna veza"... Napravila sam neki balans, "najpošteniji" presjek prema publici, sebi i pjesmama, koje su zaslužile da budu na ta tri diska.
NN: Kakvi su planovi kada je u pitanju produkcija RTRS?
STOJAKOVIĆ: Moje izdanje je šesto Muzičke produkcije RTRS, a sada smo zauzeti oko "Đurđevdanskog festivala". Sljedeća stepenica je rad s mladim muzičarima koji se bave nešto komercijalnijim pristupom. Nadam se da će doći do toga da dobijemo studio kako ne bismo iznajmljivali tuđe, da možemo i mi zabilježiti neki svoj materijal i lagano početi praviti arhivu.
NN: Radite i na novim kompozicijama, o kakvoj je muzici riječ?
STOJAKOVIĆ: Moglo bi se pripojiti nekom dokumentarnom programu ili nekom filmu, budući da mi je i glas malo posustao, jer ova bolest uzima energiju i brzo se umaram. Iskreno rečeno, ako budem u mogućnosti da pjevam biće super, ali ako ja ne budem mogla, pjevaće Maja Tatić ili neko od mlađe raje. Baš za nju sam napravila jednu baladu koju će uskoro snimiti, pa ćete čuti o čemu se radi.
NN: Veliki dio karijere ste proveli u Japanu. Kako je došlo do Vašeg odlaska tamo?
STOJAKOVIĆ: Tri puta su me zvali na jedan internacionalni festival i tamo su me provjeravali, jer su imali u planu dugogodišnju saradnju, a da ja za to nisam imala pojma. Japanci inače ne otrkivaju svoje namjere "na prvu". Rijetki su stranci koji rade u Japanu u šou-biznisu, možda svega dva ili tri izvođača, koji su uzeli njihove tradicionalne instrumente, studirali tamo i ostali. Iz pop-rok miljea je to baš rijetkost. Bila je jedna Izraelka i bila sam ja. Sve je uslijedilo nakon Olimpijskih igara u Sarajevu, kada je jedan japanski novinar dobio moju ploču s obradama narodnih pjesama i odnio je svojim prijateljima producentima sa državnih medija. Brzo se pojavila obostrana ljubav, pa sam bila dva puta i treći put su došli kod mene da potpišem ugovor s "Toshibom" ili EMI, kako je mi zovemo. Počeli smo raditi na demo snimcima za njihovu publiku, radi provjere. Bilo je tu obrada naših pjesama, recimo, s makedonskim "štihom" koji je njima bio interesantan zbog nepravilnih ritmova, ali i mješavina nekih pop pjesama, kao na mom posljednjem albumu ovdje. Preveli smo ih na japanski, uz nekoliko njihovih hitova koje sam ja obradila na svoj način. Iskreno, nisam baš bila emotivno spremna da pjevam na tuđem jeziku, bilo je teško uklopiti se u to. Sva sreća pa se radi o dosta razgovjetnom jeziku, pa ne moraš da proizvodiš neke grlene, čudne zvuke.
NN: Jeste li planirali ostati duže vremena ili je u pitanju bio neki sticaj okolnosti? Da li se Vaš rad razlikovao od onog na našim prostorima?
STOJAKOVIĆ: Nisam imala pojma da ću ostati tako dugo. Da se nije desio taj nesrećni rat, vjerujem da bih se vratila ranije. Međutim, ostala sam bez pasoša, dakle nisam mogla izaći iz zemlje, pa sam bila kao zatovorenik u Japanu sve te godine, dok nisu priznali BiH. Nastavila sam da radim, pojačana njihovim autorima, jer sam imala jako dobru kolaboraciju sa muzičarima i poznatim kompozitorima. Imala sam sreću da sarađujem s velikim facama, ali i to što sam bila iz egzotičnih, za njih potpuno nepoznatih krajeva, plus moje autorstvo, nešto što kod nas nije bilo baš popularno. Pored tih nekoliko hitova, imala sam mnogo eksperimenata, a mi nismo ni sada baš raspoloženi za eksperimentisanje, nešto što je prije vremena, alternativno.
NN: U čemu se krije razlog tog upornog "odbijanja" nečeg drugačijeg kod nas?
STOJAKOVIĆ: Zato što je to underground! Mi smo uvijek bili talentovani, ali smo talentovani i u krađi, iako nismo jedina zemlja koja to radi. Treba imati svoj pečat, originalnost, kao što je, recimo, kombinovanje s etno momentima. Bilo je, na primjer, puno grupa u Sloveniji koje su bile potpuno otkačene. Međutim, i to tržište je bilo van naših dometa, nismo mi baš bili upućeni šta se tamo radi, više smo bili vezani za ova tri centra - Beograd, Zagreb i Sarajevo. Recimo, u Skoplju ste imali "Leb i sol". Rijetko ko je tada radio nešto slično njima. Bilo je i veoma dobrih džezera, ali to nikada nije imalo neku "prođu".
NN: Čini li Vam se da je danas situacija nešto bolja, jer postoje ozbiljni izvođači koji, recimo, vrlo dobro uklapaju etno motive u svoj zvuk?
STOJAKOVIĆ: To je još komercijalno u odnosu na moje iskustvo u Japanu, kao što je, na primjer, puštanje šumova i sva ta "raspoloženja" zvukova koje imate na raspolaganju. Ali ne nasumice, tek toliko da bi bio moderan, već iskorištavanje elektronike, akustike i svega mogućeg u senzibilitetu apstrakcije. A, to sam radila uporedo s estradnim radom - pop-rok, pa malo etno, a sa druge strane bend s kojim sam puštala te šumove. To je kao komunikacija s ljudima, kada te razumiju ne samo na muzički, već i na psihološki način. Imala sam, recimo, svoju električnu šargiju, koja je odlično zvučala kada se uključi na električnu četkicu. Bilo je i takvih izleta u apstrakciju, pa mi je zato bio zanimljiv muzički život tamo. Žao mi je što nema više eksperimenata i tzv. ambijentalne i iskrene muzike. Nema zajedničkog "putovanja", osim možda u nekim dokumentarnim filmovima, gdje eventualno imamo takve muzike. To je njena vizuelizacija, može se pretočiti u film.
NN: U kontaktu ste s članovima benda s kojim ste radili u Japanu. Da li možemo očekivati i neki muzički projekat na tom polju?
STOJAKOVIĆ: To je vjerovatno nekakav normalan tok, zato što smo imali tako dobru saradnju. Bilo je tu i komplikovanih momenata, počev od tog mog pada... Te 23 godine, naravno, nisu mogle biti samo "med i mlijeko". Ali, prijateljstvo prije svega i profesionalni odnos - baš smo se nekako našli. Jedan dio grupe je bio u Banjaluci, kada je snimljen koncert na DVD-u, tačnije bile su dvije Japanke s tradicionalnim instrumentima. Pored njih tu je i muški dio benda, trojica frajera koji su potpuno nabrijani rokeri, tako da je čudan taj spoj akustičnih instrumenata i rokera koji su razvaljivali. Da, u kontaktu sam s njima, raspoloženi su da dođu i ja se trudim da napravim, kao i dosad, taj most između Japana i BiH. Oni se spremaju samo da me posjete, ali ja bih voljela da napravimo nešto više na muzičkom planu, pa ih možda i iznenadim.
Slikarstvo i muzika
NN: Koristi li Vam vizuelna umjetnost u pravljenju muzike, s obzirom na to da ste akademski slikar? Slikate li često?
STOJAKOVIĆ: Čudnovato je to. Vezani su i jedno drugom pomažu. Ako si profesionalan i ako si stvarno zainteresovan da gradiš neku svoju emotivnu poruku u ta dva svijeta, koji su jedno te isto, samo je riječ o drugačijem načinu izražavanja. Zavisi, kako koji dan. Sada imam problema sa zdravljem, pa ne mogu tome da se posvetim kao ranije. Ali, u svakom slučaju pokušavam da održim kontinuitet, pa makar on bio i crtanje direktno u računar.
