Volim da nastupam i na ogromnim događajima jednako kao i u manjim klubovima. Ova druga varijanta je intimnija, publika je na metar od tebe, to je već druženje, pogotovu kad se napravi taj zajednički "vajb", kaže u intervjuu za "Nezavisne" Mladen Tomić, jedan od najboljih i najpoznatijih bh. di-džejeva i producenata elektronske muzike, koji je nedavno nastupio i na najslavnijem ostrvu za žurke, na Ibici.
"Na takvim dešavanjima volim da radim duge setove, od po četiri ili pet sati, a na velikim događajima su setovi dosta kraći, pa tu puštaš samo najbolje od najboljeg. Možda je čak i lakše nego u klubićima, jer su u pitanju velike bine, vrhunsko ozvučenje i masa ljudi", govori Tomić.
Tomić potvrđuje da Ibica zaista jeste centar elektronske muzike svakog ljeta, gdje je od maja do septembra sve u znaku žurki.
"Svi su tamo, najveća imena iz komercijalne i andergraund priče. Bukvalno, turizam je podređen elektronskoj muzici i žurkama, tako da je, u principu, bitno pojaviti se tamo. Ali taj nastup koji sam tamo imao nije ništa specijalno u odnosu na neke kakve sam imao, na kakvim sve festivalima ili u klubovima. Ali, sa druge strane, važan je jer sam se pojavio tamo, tako da očekujem da ću već naredne godine dobiti neke značajnije nastupe tamo", otkriva Tomić svoja očekivanja.
NN: Neke od važnijih nastupa imali ste preko okeana, što nije mala stvar, s obzirom na to da se bavite andergraund elektronskim zvukom.
TOMIĆ: Amerika je bila vezana za komercijalniji zvuk. Kada je u pitanju ovo što ja radim i uopšte evropska scena, nisu di-džejevi išli tamo često, osim onih najvećih imena. Međutim, meni se prošle godine pružila prilika da prvi put odem u Majami na "Winter Music Conference". Imao sam četiri nastupa, a prvi mi je bio veoma bitan, jer je u pitanju bio klub "Space", kultni klub za koji svi u Americi znaju, što dovoljno govori. Nakon toga sam išao u Njujork, pa ponovo u Majami… Ameriku sam, u neku ruku, savladao. Uskoro idem opet u Njujork, postoji i neka opcija za San Francisko, ali o tom potom.
NN: Takođe stojite i iza izdavačke kuće "Night Light", zajedno sa dugogodišnjim prijateljem i saradnikom Sinišom Tamamovićem. Kako kod Vas danas stoje stvari sa izdavaštvom?
TOMIĆ: Siniša Tamamović i ja smo još od 2000. godine u elektronskoj priči, a "Night Light Records" je došao na red 2008. godine, kao posljedica našeg dotadašnjeg rada. Prvo je to bila etiketa koja je izdavala isključivo vinil, ali je to bio nezgodan momenat, jer je prodaja vinila tada drastično opadala, prelazilo se na digitalnu prodaju muzike. Ipak, snašli smo se brzo i prilagodili tim novim zahtjevima tržišta. Evo, uskoro treba da nam izađe 100. jubilarno izdanje, a riječ je o Sinišinom i mom zajedničkom EP-ju. Sada već mogu da kažem da je "Night Light" jedan od priznatijih lejbela elektronske andergraund muzike, kao što su tehno, tek haus, minimal, a i finansijski je napokon postalo isplativo. Siniša i ja naporno radimo na tome, i uspijevamo, iako je on u Londonu. Ponosni smo na "Night Light" i trudimo se da je dignemo na još veći nivo, bez obzira na to što smo prepoznati širom svijeta, jer imamo i izvođače iz cijelog svijeta. Zapravo ih najmanje imamo sa našeg prostora. Mi smo potpuno otvoreni da nam se šalju demo snimci, uvijek ćemo sve preslušati. Naravno da težimo da imamo već prepoznate izvođače, jer to tako funkcioniše, ali se trudimo da svakih nekoliko mjeseci izbacimo kompilaciju, čiju polovinu čine potpuni anonimusi sa dobrim stvarima.
NN: Vinil se ponovo vraća u modu, kako Vi posmatrate taj odnos između ploča i digitalnog formata?
TOMIĆ: Dugo sam puštao muziku sa vinila, a kasnije je došla promjena koja je jednostavno bila neizbježna. Mnogo muzike se pojavljivalo isključivo u digitalnom formatu, i morao si napraviti izbor. Ja sam izabrao opciju da koristim softver, ali da i dalje kontrolišem muziku preko vinila, što današnji moderni sofveri dozvoljavaju, i da imam isti osjećaj di-džejinga i miksanja, iako puštam digitalni format sa laptopa. Takođe, puštam mnogo svoje muzike, koja još nigdje nije izašla, svježe je producirana, pa je testiram. Tako da u stvari postoji i potreba da se koristi softver i pušta muzika u digitalnom obliku. Dosta di-džejeva, posebno iz Njemačke, koristi isključivo vinil, jer imaju takve prodavnice. Nama je to uvijek bila komplikacija, slušanje na internetu, pa kupovina, narudžba, pa dok to prođe carinu i dođe.
NN: Ali, vinil je ranije jasno izdvajao di-džejeve od onih koji to nisu. Šta neko mora znati da bi ispred svog imena mogao staviti "di-džej"?
TOMIĆ: Mnogi ljudi koriste softvere koji dozovoljavaju sinhronizovanje, tzv. sync, dakle ne miksuje čovjek, već upravo softver. Danas je dovoljno kliknuti "play" i da softver odradi ostalo. Moje mišljenje je da svako ko je di-džej prvo treba naučiti da miksa "beat to beat" sa CD plejerima ili gramofonima, nije važno. Važan je i odnos sa ljudima, di-džej je tu da zabavi, napravi dobru atmosferu, čini ljude srećnima, da tako kažem. To su dvije stvari koje di-džej treba da posjeduje - tehničko znanje i komunikaciju sa publikom. Nakon toga, može da koristi i "sync", ako baš hoće. Danas sve više velikih imena to koristi, ali to već prelazi u neku drugu vrstu di-džejinga, "live remixing" gdje su u igri i neke dodatne mašine, tako da to opet ima smisla. Ali, svi su oni prošli ovo što sam ranije spomenuo. Sada su pokušali neku novu vrstu di-džejinga i ja tu nemam ništa protiv.
NN: Tu je, naravno, i produkcija, koja nekada nije bila toliko važna?
TOMIĆ: Produkcija i di-džejing su danas povezane stvari. Nekada si mogao da budeš di-džej, a da nisi producent i napraviš sebi ime, sada je to teško. Moji prvi dodiri sa produkcijom i pokušaji da napravim neku stvar su bili 2005, čini mi se, tada sam kupio prvu ozbiljniju opremu, iako je još sve bilo u dnevnom boravku. Slobodno vrijeme sam koristio da savladam softver i da dobijem taj neki zvuk i moje prvo izdanje je bilo baš te godine, kada sam bio zadovoljan da bih to mogao prezentovati publici. Korak po korak, uz mnogo rada i vremena, konsultovanja sa drugim producentima, unapređenje opreme i tako dalje. Tek nakon tri-četiri godine aktivnog bavljenja time je izašao neki moj prvi hit, koji su svi čuli i koji mi je na neki način napravio ime u svijetu. To zahtijeva mnogo studijskog rada.
NN: Šta nedostaje mlađim di-džejevima sa naše scene?
TOMIĆ: Mislim da treba malo više angažovanosti, upornosti i ozbiljnosti, u svakom pogledu, od produkcije, pa sve do organizovanja žurki, kako bi se scena malo probudila. Vrlo bitno, mi kada smo počinjali, prije svega, organizovali smo žurke, kako bismo okupili neku masu od 200-300 ljudi, koja će uvijek biti tu. To je važan korak za mlade di-džejeve koji hoće da naprave ime u Banjaluci, regiji ili čak i šire. Tek onda ide produkcija, gdje se mora težiti nekom svom zvuku, koji mora biti kvalitetan, a onda ide traženje izdavača. To su sada već stvari koje nemaju veze sa talentom, ali su dio ovog posla, pa možda i put do internacionalne scene.
NN: Vi ste napravili proboj upravo na tu scenu, kako ste uspjeli napraviti jedan tako veliki korak?
TOMIĆ: Vrlo je teško, nema tu neke formule, može se desiti uz neki ogroman talenat ili ne. Mi smo se upravo organizovanjem žurki povezali sa nekim ljudima, ali je važno da napraviš dobru numeru i da daš ono najbolje od sebe, kada ljudi to čuju da ostanu oduševljeni, pa da i sami počnu da puštaju tvoje pjesme. To je i sa mnom bio slučaj. Nakon nekoliko hitova, velika imena su počela da "vrte" moje stvari i onda se pojave neki promoteri kojima se to svidi, i zovu te da dođeš, isto kao što smo i mi zvali ljude u Banjaluku. Recimo, dobio sam prvi nastup u Meksiku 2011. godine tako što su Džon Akvaviva i Popof upravo tamo puštali moju "Before Sunset" i još neke, na koje su ljudi "odlijepili". Tražili su te pjesme na internetu, pa su tako promoteri i došli do mene. Kada nakon toga nastupiš tamo pred 10.000 ljudi, to je završena priča. Isto se dešava i na drugim mjestima. U svakom slučaju, produkcija je stvar broj jedan za izlazak iz BiH.
NN: Današnjom mejnstrim scenom vladaju pravci poput dabstepa, koliko će po Vašem mišljenju trajati ta moda?
TOMIĆ: Dabstep i EDM su američki proizvodi koji su aktuelni nekoliko posljednjih godina i oni predstavljaju di-džejeve kao pop zvijezde, koje zarađuju ogroman novac. Dosta njih ne miksa, pojave se na stejdžu, kliknu jedno dugme i to je to. Čast izuzecima, naravno. Imao sam priliku da gledam Skrileksa, iako to ne slušam, on zaista radi posao. Ali, ima i onih koji samo puste pripremljen miks i samo dižu ruke, to me užasava. Nazvao bih to komercijalnom pop di-džej scenom. Samo se nadam da neće dugo potrajati. Ili još bolje, nadam se da andergraund neće propasti.
Saradnja sa banjalučkim izvođačima
Mladen Tomić otkriva da već neko vrijeme razmišlja o saradnji sa kolegama koji se bave organskom (sviranom) muzikom.
"Dugo sam već u nekim pregovorima, ali nikako to da se spoji. Neki od njih su se ticali i toga da iskoristim vokale nekih banjalučkih izvođača za svoje pjesme. Tu je i druga opcija, da koristim bas gitaru i slično. To ću sigurno uraditi, samo treba da nađemo vremena, da se nađemo u nekom studiju i da vidimo šta se može napraviti. Radio sam, recimo, prije nekoliko godina remiks za bend 'Afrodizijak', to je bilo sjajno, iako nikada nije izašlo na zvaničnom izdanju. Ljudi su odlično reagovali kada sam je puštao na setovima", ističe on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.