Nakon dvogodišnje pauze banjalučki rok sastav "Four Roses" vratio se na scenu video-singlom "Na kiši", a trenutno rade i na novom materijalu, u nešto izmijenjenoj postavi.
Promjena koja se, ipak, posebno izdvaja je to što su momci odlučili da ekipu obogate ženskim vokalom, te je pored Antonija Popovića Tonija, sada za mikrofonom i mlada Mirjana Kalabić. Tim povodom o planovima sastava, banjalučkoj muzičkoj sceni nekad i još nekim stvarima razgovarali smo sa Mariom Zlatinićem, poznatim banjalučkim gitaristom i osnivačem benda.
NN: Odabrali ste nesvakidašnji način za povratak, kombinujući vaše autorske pjesme i neke obrade. Možete li nam otkriti nešto više o tome?
ZLATINIĆ: Trenutno radimo na novim coverima - jedan zbog Mirjane Kalabić, a u pitanju je pjesma od Loren "My Heart is Refusing Me", potom pjesma Olivera Mandića "Zbog tebe bih tucao kamen", na koju smo od njega dobili prava. Ne vjerujem da će se on pojaviti u pjesmi pošto ga je teško uhvatiti, ali nije ni to isključeno! Treći cover biće pjesma grupe "Valter", koja je djelovala krajem osamdesetih godina, a riječ je o numeri "Ne idi od mene". Kad završimo s ovim, slijede tri naše pjesme, a plan je da budu pokrivene spotovima. Nažalost, danas se muzika više gleda nego sluša!
NN: Da li možda planirate da objedinite sve snimke, izdate neki album, EP ili nešto slično?
ZLATINIĆ: Mišljenja sam da je danas besmisleno raditi kompletan album sa desetak pjesama, pokrenuti tu cijelu mašineriju i na kraju se zavrti jedan ili dva spota. Trajnost takvog albuma se svodi na trajnost jednog singla. Zanimljivo je da su zainteresovane izdavačke kuće koje nisu iz RS, a odavde baš i nisu, kao i za brojne druge projekte.
NN: Kako izdavači uopšte reaguju na vaš materijal zbog zvuka koji gajite?
ZLATINIĆ: Neki izdavači sa kojima sam kontaktirao kazali su mi: "To je super, ali nama treba dobro kolo, dobar narodnjak". Mi to ne sviramo. Takođe, mi ništa ne modernizujemo - naše pjesme zvuče kao da su rađene krajem osamdesetih. Za nas je muzika od 1985. do 1995. godine, i mi ne odustajemo od toga. I u glavama smo negdje u osamdesetim, muzički nam je to zaista blisko. Ima i danas dobre muzike, ali kad pustiš nešto iz osamdesetih to zvuči vanzemaljski, zvuči kao da je nemoguće da su ljudi tada tako dobro svirali. Tehnika je puno napredovala, a to je "ubilo" sviranje.
NN: Imate li podršku medija, kako stoje stvari na tom polju?
ZLATINIĆ: Ima banjalučkih stanica koje nas ne puštaju, ali one su, srećom, u manjini. Jednom mediju smo poslali spot koji su pustili samo jednom. Nakon godinu dana poslali smo im upit zašto ga više nisu puštali, čisto da znamo. Odgovor je bio: "Šta hoćete, pa pustili smo jednom?!". Da li je do uređivačkih politika ili sujete - nisam siguran. Nama se, recimo, desilo da je pjesma "Na kiši" postala hit u Kosovskoj Mitrovici za svega nekoliko sedmica. Dobijali smo i fotografije kako momak svojoj djevojci preko SMS-a citira stihove iz te pjesme. Znači, tamo negdje je to prošlo odlično.
NN: Da li je to nešto novo ili je i ranije bilo takvih situacija?
ZLATINIĆ: To je ovdje uvijek bilo tako, čak i krajem osamdesetih kad je radilo zaista mnogo bendova. Od hevi scene, kao što su "Dred" i "Dahau", preko pop-rok scene i "Radija", "Dinara", "Basdansa", do mog tadašnjeg benda "No Comment" koji je svirao bluz, "Tobbacco Blues Banda", "Nove ljubavi"... Bilo je bendova da ne povjeruješ. Ali ni tada nije bilo bolje u tom smislu. Ipak, sviralo se više, nije bilo ovih današnjih hiperprodukcijskih produkta sa tekstovima kao iz "Alana Forda", znaš ono: "Jer gdje si ti, tu nisam ja" ili "Ko je tamo, onaj ko nije tu". I konstantno bombardovanje tim.
NN: Danas i nema nekih reprezentativnih emisija posvećenih rok muzici. Kako muzičari reaguju na takvo činjenično stanje?
ZLATINIĆ: Jednom sam sjedio sa Zeletom Lipovačom iz "Divljih jagoda" i on mi kaže da mu nije jasno kako u Banjaluci ima toliko dobrih muzičara, a da niko od njih ništa ozbiljno nije napravio, na šta sam mu rekao da smo mi, ipak, mala sredina. On mi je samo kazao: "Aha, a Bihać je baš onako veliki grad". Nekako se uvijek malo radilo. Doduše, Banjaluka je imala problem jer mi nismo imali TV studio, već je pod okriljem TV Sarajeva išla jednom sedmično emisija "Lokomobil", ali to je bila emisija o svemu i svačemu, pa muzika ako se zakači. Imali smo priliku kao i za sve. Kažu, izgubili smo borbu. Nismo mi izgubili borbu, već je nismo ni vodili!
Kafa uz metal
Prvu gitaru je dobio od bake kad je imao pet godina.
Nakon toga je krenuo na privatne časove, a sa šest i po godina upisao i nižu muzičku školu. Potom je od roditelja dobio novu gitaru i pojačalo, te počeo da sluša hevi metal.
"Ni danas ne odustajem od toga, kafu pijem uz 'Korn'", govori kroz smijeh.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.