Luka spaja vrijeme prošlo i vrijeme sadašnje (razigrane i čvrste forme). Sliku dijeli na gornji, poetičniji dio i donji pun epske snage..., zapisao je o banjalučkom slikaru Luki Čuliću akademski slikar Ljubomir Gajić povodom njegove osme samostalne izložbe "Vremeplov", koja je trenutno otvorena u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci.
Čulić je, pored osam samostalnih izložbi, do sada bio učesnik i dvadesetak kolektivnih. Fakultet elektrotehnike je napustio 1993. da bi se otisnuo u svijet slikarstva. I nije zažalio. Do danas je ostao vjeran toj svojoj ljubavi, ali podjednakim intenzitetom uživa i u planinarenju.
NN: Kako izgleda život jednog slikara u RS danas? Njegov balans između esencije i egzistencije, tj. kako i od čega živi?
ČULIĆ: Iz mog ugla gledanja, veoma teško. U današnje vrijeme, posmatrajući relaciju odnosa društva prema umjetnosti, umjetnost je na periferiji, tako reći odbačena. Veoma je teško doći do novca, iz jednog ugla djeluje čak i nemoguće, a iz drugog, kada se ostvari neka materijalna dobit kažeš to je to, ipak sam uspio. Međutim, baviti se modernom umjetnošću, kao što to ja radim, jeste ravno fanatizmu. Godine 1993, kada sam napustio elektrotehnički fakultet, ljudi nisu mogli vjerovati da odlazim u jedno sasvim ekonomski neizvjesno područje, ali ja sam izabrao, nije mi žao i ponovo bih isto uradio. Drugi umjetnici u našem okruženju vjerovatno žive slično meni, dakle, to je jedna vrsta životarenja.
NN: Kao bivši student elektrotehnike i kao slikar, možete li nam reći ko uspješnije "plovi kroz vrijeme" - umjetnost ili tehnologija?
ČULIĆ: Lično mislim da uspješnije i na sigurnijim vodama plovi umjetnost. Umjetnost, odnosno fragmenti i tragovi umjetnosti i iz ovog vremena opstaće više u budućnosti čovječanstva nego tehnologija. Pomalo sam pesimista što se tiče čovječanstva i tehnologije, tehnologija je čovjeka dovela do vrha brda, gdje svi putevi vode nizbrdo i sada ga gura u ambis.
NN: Smatrate da je primijenjena umjetnost spoj slikarstva i skulpture. Da li je taj spoj zapravo nešto što čini većinu Vašeg opusa?
ČULIĆ: Mislim da da, jer to je nadopunjavanje. Mnogi kažu da sam rođeni vajar, a slikarstvo mi je naslanjanje na skulpturu, mada se dosta dobro snalazim i u slikarstvu.
NN: Ljubomir Gajić je rekao da su Vaša djela motivisana iznutra, a rijetko spolja, kao što su asocijativni pejzaži. Da li su motivi koji Vas vode kroz život odvojivi od onih koji Vas vode kroz slikarstvo?
ČULIĆ: To se sve prožima, ja sebe smatram angažovanim umjetnikom i ne mogu ostati ravnodušan na ekonomsku, ekološku i sve druge vrste kriza, na najobičniju nepravdu na ulici. Pošto sam strastveni planinar, kada odem u prirodu, tu punim baterije i energija, koju dobijam, dok se penjem u društvu dobrih ljudi je nešto što ne može da se objasni. Ispašće neskromno, ali svi genijalni ljudi su voljeli dvije stvari, a to su priroda i iskrenost, a ja smatram da je umjetnost težnja ka iskrenošću.
NN: S obzirom na to da se profesionalno bavite umjetnošću, koliko vremena dnevno stvarate?
ČULIĆ: Mnogo, ljudi kada me vide na ulici pomisle da ne radim, u stari se varaju! Mi umjetnici smo kao lakmus papir, upijamo sa ulice, kafane, sportskih dešavanja te neke impulse koji su vrsta produžetka onog što radimo u stanu, ateljeu ili ko zna gdje.
Ja sam Momo Kapor, i pisac i slikar
NN: Momo Kapor je govorio da je bio namćor dok je pisao, a kada je slikao to je mogao da radi i u društvu. Kakva je situacija sa Vama?
ČULIĆ: Onda sam ja i Momo Kapor pisac i Momo Kapor slikar, recimo mogao bih da slikam pred punim fudbalskim stadionom, ali kada neke stvari analiziram potreba mi je samoća, eventualno neka ambijetalna ili etno muzika, gdje će u mislima napraviti koncept. Umjetnost je preozbiljna stvar da bismo se zezali i stvarali je usput.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.