Štikle će uvijek privući pažnju žena, i na tu kartu modni dizajneri najčešće igraju kada im ponestane inspiracije za neke druge odjevne predmete. Međutim, štikle su dizajneru Harisu Jusoviću, rodom iz Prijepolja, a koji već godinama živi u Sarajevu, poslužile kao odličan motiv za seriju grafičkih ideja koje je nazvao "Štikle" i kojima je privukao veliku pažnju ljubitelja dizajna i umjetnosti.
Cilj njegovih radova je da spoje nespojivo, a on više nego uspješno spaja igru ispreplitanja fantazije i stvarnosti u industrijskom dizajnu. Ljubav prema ovoj pomalo neobičnoj vrsti umjetnosti kod njega se rodila spontano nakon što je završio osnovnu školu.
Poslije završetka gimnazije u Prijepolju, Jusović se, zbog ljubavi prema umjetnosti, afiniteta prema slikanju, crtanju i osmišljavanju kreativnih ideja preselio u Sarajevo, gdje je i upisao Akademiju likovnih umjetnosti. Na njegovim ilustracijama vidljiv je spoj znamenitosti Sarajeva i njegove tradicije s modernom interpretacijom štikle.
U intervjuu za "Nezavisne" ovaj dizajner priznaje da je njegov rad još zasnovan na ilustracijama, te da još ne razmišlja o stvarnom proizvodu. Napominje da je kritičko mišljenje neophodno u svakom poslu.
NN: Radovima koji nose naziv "Štikle" skrenuli ste pažnju šire javnosti na svoj rad. Kako se rodila ideja za ovakav vid preoblikovanja omiljene ženske obuće?
JUSOVIĆ: Samo tako, "nikle štikle". Kreativna ideja, kao i skoro sve pozitivne i dragocjene stvari u životu dešavaju se spontano. Takvu ideju ne možete planirati, niti predvidjeti. Ona vas iznenadi, obuzme i odjednom preuzme komandu nad svim vašim čulima. Vi ste onda stoprocentno u fokusu te ideje i njenog finalnog rezultata. Moje kreativne ilustracije su nastajale onda kad sam se "odmarao" od komercijalnog dizajna. Ja ih nisam namijenio tržištu, time nisam ni imao tlocrt kako će moja mašta na dnevnoj bazi bivati raspoređena. Štikle su uslijedile nakon serije namještaja koji je imao za cilj da objektima i stvarima iz našeg okruženja i svakodnevne upotrebe pripiše jednu dozu likovne i upotrebne vrijednosti.
NN: Iako ste rođeni u Prijepolju, Sarajevo je grad u kojem već duži niz godina živite i radite. Zašto ste se baš nastanili u ovom gradu? Da li je bilo želje ili mogućnosti da odete i van granica Balkana?
JUSOVIĆ: Želje je bilo, mogućnosti - tu i tamo, ali mislim da je prije svega presudna privrženost porodici i utisak blizine Sarajeva, kako geografski, tako i kulturno. U Sarajevu sam imao dosta prijatelja, što je slučaj i sa Beogradom, ali sarajevska akademija je bilo nešto što sam želio da postane i bude dio mog života.
NN: Danas je zaista mnogo ljudi koji se bave nekim vidom kreativnog izražavanja. Šta je potrebno da biste se izdvojili u masi?
JUSOVIĆ: Danas se svakom budalaštinom možete izdvojiti u masi, ali je značajno da znate koja je to masa u kojoj se želite izdvojiti, na koji način se želite izdvojiti i da li je njena struktura u kvalitativnom smislu, relevantna da ocijeni vaš rad. Recimo, uvjerio sam se da je veliki postotak publike u Bosni i Hercegovini koja u stvarnosti dolazi na predstave, projekcije, izložbe, šou-programe, nerelevantan i neiskren. Ljudi ovdje sa knedlom u grlu i grčevitim grimasama dočekuju kritike, za razliku od pohvala koje su plastificirane, neozbiljne i, naravno, kojih ima i više nego što naš ego može sebi da priušti. Dakle, nemamo pravu publiku, nemamo pravu kritiku, ali nam je najbitnije da nas hvale, bez obzira što naš rad nije na toj razini. Time mislimo da je to naš maksimum i tu se blago završava cvat našeg entuzijazma. Ovo vam govorim iz razloga što sam ja u jednom momentu izrazio želju da potražim i neka druga mišljenja. Ta druga mišljenja su mi značila puno i okviri koje sam premoštavao postajali su svakoga dana sve internacionalniji i viralniji.
NN: Koliko je vremena i strpljenja neophodno da bi nastao jedan rad?
JUSOVIĆ: Ovisno šta, ovisno kad i ovisno o kakvoj vrsti produkcije se radi. To je relativno, s tim da ideja i štoperica ne idu zajedno. Produkcijski gledano, ima tu uvijek više varijanti jednog rješenja, ali u prosjeku pola sata do sat je vremenski okvir unutar kojeg mogu da realiziram svoju ideju u formi prezentacije.
NN: Možemo li sada već govoriti i o upotrebnoj vrijednosti Vaših radova? Da li je već bilo nekih interesovanja da se, recimo, štikla sa češljom nađe u prostoru neke neobične kancelarije?
JUSOVIĆ: Bilo je ponuda, bilo je značajnih osvrta, ali o upotrebnoj vrijednosti još ne možemo govoriti jer ja ne razmišljam još o tome. Čekam pravu šansu i ponudu koja se ne odbija.
NN: Magazin "Architecture&Design" je takođe prepoznao Vaš talenat te Vaše ilustracije podijelio sa svojim čitaocima. Koliko Vam znači i ovakav vid podrške i prezentacije onoga što radite?
JUSOVIĆ: Mnogi relevantni časopisi za dizajn su objavili moje ilustracije, a "Architecture&Design" je svakako zauzeo posebno mjesto zbog svog viralnog karaktera na Facebooku. On broji preko 21 milion fanova i ne možete ni da zamislite kakav je osjećaj kad tvoj koncept pogleda broj posjetilaca iole približan toj cifri. Sumiranje emocija poslije saznanja da je "Architecture&Design" objavio moju seriju ilustracija je posebna priča i neopisiv osjećaj zrelosti u svakom smislu.
NN: Jednom prilikom ste izjavili da "grafički dizajn omogućava da budeš najluđi i najslobodniji čovjek na svijetu". Kolika je na prvom mjestu važnost samog spoznavanja te slobode, bez obzira na vid posla kojim se ljudi bave?
JUSOVIĆ: Ta sloboda je značajna jer ti je dozvoljeno da se izražavaš onako kako ti odgovara. Bez nje, biti dio ovog miljea je nestvarni i bezvrijedni čin. Sloboda priziva "ludost", a iz "ludosti" nastaju sve te nesvakidašnje kreacije.
NN: Koliko u Vašim radovima ima Vas, odnosno koliko su, zapravo, oni dobri za pronalaženje sebe?
JUSOVIĆ: Ja bih rekao da se još ja nekako pronalazim u nekim stvarima, a da se kroz moje radove taj status s vremena na vrijeme reflektuje. Kroz radove se odražavaju stanja i raspoloženja, materijal za druge ideje i blaga deskripcija njihovog nastanka i važnosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
