LONDON - U Muzeju stare i nove umjetnosti (Mona) na Tasmaniji proteklog vikenda je otvorena izložba 13 autoportreta umjetnice Marine Abramović pod nazivom "Privatna arheologija".
Snimljeni u periodu između 1975. i 2002. "portreti" pokazuju umjetnicu kako jede crni luk, žustro češlja kosu, grize zanoktice, meditira, kako je davi boa i kako leži - ispod kristala, u plićaku, naglavačke...
"Dobra umjetnost se nikada ne stvara u studiju. Dobru umjetnost stvaram u životu", rekla je Abramovićeva "Gardijanu".
Izložba nije retrospektiva. I Mona i Abramović su po tom pitanju jasni. Riječ je o kombinaciji snimaka njenih nastupa uživo, instalacija i vježbi njenog metoda koji podučava u svom Institutu u Njujorku. Tu su i fotografije iz njene lične arhive iz Amsterdama.
"Kada razmišljam o svom životu, ranim radovima... uvijek kao mlad umjetnik naučite da morate da imate stil koji treba da pratite, određenu liniju. Ali ja to nisam radila. Uvijek sam imala ogromnu potrebu da radim nešto drugačije. Neke stvari su djelovale potpuno nasumično. Nisam znala šta da radim. Ali sada, 45 godina kasnije, sve ima savršenog smisla", kaže ona.
Istovremeno, odlučna je da se odupre nostalgiji.
"Promijenila sam toliko kuća i mjesta gdje sam živjela, mijenjala sam ih kao čarape. Nemam tu apsolutnu vezanost. Za mog brata, spavanje u drugom krevetu na odmoru je katastrofa. Ja, pak, mogu da spavam ispod ovog stola ili u hotelu sa pet zvjezdica. Svejedno mi je. Ideja da sam na pravom mjestu u pravo vrijeme mi je najvažnija", kaže Abramović.
Trenutno, to mjesto je Australija, gdje je prije 30 godina sedam mjeseci boravila sa plemenima Pitjantjatjara i Pintupi u Zapadnoj pustinji. Iskustvo je bilo transformativno, osjenjuje ona.
"To je poslužilo kao osnova za moju umjetnost. Ideja ovdje i sada. Jer njihovo sanjanje i priče nisu nešto što se dešava u prošlosti ili u budućnosti. To se uvijek dešava. Uvijek sada. Ista stvar je i sa umjetnošću baziranom na vremenu. Ona je nematerijalna. Jedino što se računa je sadašnjost", kaže Abramovićeva.
Sličnu lekciju, ali na drugačiji način, naučila je, kaže, od monaha sa Tibeta i od šamana iz Brazila.
Profil i pristup Marine Abramović promijenio se posljednjih godina od avangardnog umjetnika koji se siječe, izgladnjuje i ugrožava do neke vrste duhovne kume (iako se grozi tog nadimka) poznatih poput Lejdi Gage ili Džej Zija, ali i običnih smrtnika koji su strpljivo čekali da vide neka njena izvođenja u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku ili galeriji Serpentina u Londonu.
Australijanci će dva puta ove godine imati priliku da se upoznaju sa njenim Metodom - na izložbi u "Moni", koja traje do 5. oktobra, a potom u Sidneju, gdje će od 24. juna do 5. jula Abramovićeva mentorisati mlade umjetnike.
"Zaista volim što se moj rad iz etikete 'umjetnost' preliva u svakodnevni život", rekla je ona. "Ko god da dođe - domaćica, političar, seljak, učitelj ili dijete, mogu da iskuse ovaj rad i odnesu nešto kući....ali toplo se obucite, jer dugo traje", navodi ona.
Na pitanje šta će raditi ako cijela Kanbera dođe, Abramovićeva poseže za svojom torbom i vadi ajped na kome pokazuje fotografije - majke, oca i sina zatvorenih očiju kako se drže za ruke na njenom performansu 512 sati u Londonu.
"Ljudi, Britanci, koji se dodiruju. A imam na stotine ovakvih fotografija. Na platformi su se našli domaćica iz Bangladešta, ljudi iz Palestine, školarci... svi su bili u tom stanju", kaže umjetnica.
Da li su je iznenadile njihove reakcije?
"Ulazim u mjesta u svom radu gdje nemam ime za njih; to je umjetnost", kaže ona.
Na otvaranju svoje izložbe u "Moni", Abramovićeva je pričala o ključnoj ulozi umjetnika.
"Živimo u teškim vremenima, vjerovatno najgorim. Čak i dalaj lama kaže da ne želi da se reinkarniše. Mada, usput, kaže da bi se vratio kao žena, a to nam daje nadu. Cijela planeta umire. Vladaju glad, ratovi, zločini, surovost, nasilje... Nemamo više dobre dane kao što su ih imali Sezan, Mone, Pikaso, da sjedimo u prirodi, uživamo u najboljem vinu, najboljoj hrani, najboljim ženama. Moramo da budemo ratnici. Da odemo gdje je problem i damo odgovore ljudima", ističe ona.
Trenutno radi na projektu "Sedam smrti" u okviru kog će je sedam velikih režisera (priča se da je Roman Polanski jedan od njih) režirati u ulozi Marije Kalas koja umire u sedam poznatih opera - "Karmen", "Toska", "Otelo", "Norma", "Aida", "Madam Baterflaj", "Travijata".
Kaže da je uvijek imala fiksaciju na smrt ali sada, sa 68, kaže da je odlučna da preostalo vrijeme iskoristi najbolje što može. "Sedam smrti" je dio toga - Kalas i Abramovićeva fizički liče ali je veza mnogo dublja, piše "Gardijan". "Imala sam tešku majku, teško djetinjstvo poput njenog. Ona je strijelac, kao i ja. Umalo nisam umrla od slomljenog srca zbog ljubavi. Ona zaista jeste", prisjeća se.
Ono što je Onasis bio Kalasovoj, to je Ulaj Abramovićevoj. Dvoje umjetnika je 12 godina živjelo i radilo ali su se konačno razišli - na spektakularan način - tako što su tri mjeseca sa suprotnih krajeva prelazili Veliki kineski zid i našli se u sredini. Ponovo su se vidjeli tokom njenog performansa "Umetnik je prisutan", u "Momi".
Snimci sa tog susreta hit su na YouTubeu.
"Svi imaju neku svoju ljubavnu priču. Tog trenutka, kada je taj tip sjedio ispred mene, čitav život mi je prošao kroz glavu. Zaboravi na ovaj život, zaboravi na ovaj performans. To je bila čista ljudska emocija. I zbog toga svi reaguju na nju. To je performans koji se prelio u život", kaže Marina Abramović.
Umjetnica objašnjava da u njoj postoje tri Marine. Jedna je heroj. Ide na sve, bez obzira na bol. Druga Marina je drugačija, duhovnija, emotivna. Previše emotivna. Može non stop da plače. Pomalo je smor. A treća baš voli budalaštine. Voli modu, da jede čokoladu, bude lijena, ne radi ništa, izbjegava nedaće i konfrontacije. Sve tri su stvarne.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.