Vizuelna umjetnost

Ne postoji arhitektura za siromašne

Ne postoji arhitektura za siromašne
Ne postoji arhitektura za siromašne

Branislav Nikolić, umjetnik iz Srbije, koji je veću pažnju javnosti u regionu i šire, kao i stručne zajednice, privukao umjetničkim projektom "Sekundarna arhitektura", kaže da su njegovi radovi uglavnom instalacije koje se poslije izložbe rasturaju i dalje recikliraju.

"Za mene je reciklaža veoma važna. Svet je već pretrpan stvarima. Zašto praviti nove", ističe Nikolić, čije umjetničko polazište su uglavnom realni predmeti koje sakuplja, bilježi i modifikuje.

"Sekundarna arhitektura" predstavlja arhitektonski oblik kućice, izgrađene od odbačenih materijala nađenih u kontejneru i na ulici, a koja je iz tzv. slam naselja (neuslovna, nelegalna, "divlja" naselja), gdje uglavnom žive romske i veoma siromašne porodice, premještena u kulturni prostor. Nikolić je u kategoriji "Eksperiment i istraživanje" dobio nagradu na nedavno održanom Salonu arhitekture u Beogradu upravo za rad "Sekundarna arhitektura" - projekat nastao u saradnji sa samoukim romskim "arhitektom" Bobanom Mladenovićem, koji od odbačenog materijala stvara romske kućiće, dalje transponovane u galerijski prostor. I sam Mladenović živi u takvoj kućici sa porodicom. Izmještanjem kućice tipične za slemove u kulturni prostor otvorena je diskusija o različitim oblicima i uslovima stanovanja u gradu, a rad je dobio naglašenu sociološku komponentu. Nikolić je, između ostalo, za umjetničko djelo "Sekundarna arhitektura", dobio nagradu publike likovne izložbe Memorijala Nadežde Petrović.

U intervju za "Nezavisne" Nikolić ističe, kada je u pitanju saradnja umjetnika u regionu i saradnja kulturnih ustanova, da bi i na zvaničnom nivou takođe trebalo napraviti povezivanje.

"Onda bi se saradnja omasovila i svaki projekat bi bio vidljiv na većem prostoru. Ovako smo svi i dalje zarobljeni u lokalu", naglašava Nikolić.

NN: Kako ste došli na ideju da uradite projekat "Sekundarna arhitektura" i da li će se on razvijati i dalje? Jaka je socijalna poruka takve "ogoljene arhitekture" i takve vrste umjetničkog istraživanja. Da li ste postigli efekat koji ste željeli?

NIKOLIĆ: Dugo se već bavim pojmom arhitekture u skulpturi. U proteklih petnaestak godina realizovao sam razne projekte na tu temu (fabrički tornjevi, bina, kiosk, stubovi, crkva i dr.) uglavnom od recikliranog materijala, ali nikako nisam uspevao da dokučim kako da napravim kuću koja je jedan od osnovih arhitektonskih oblika. Sve što bih pokušao bilo je nekako banalno i izveštačeno. Onda mi je palo na pamet da ne moram ništa da izmišljam, da ljudi već žive u takvim kućama. Posle te spoznaje, ostala pitanja su bila više tehničke prirode. Mislim da sam kroz ovaj rad postigao efekat kome se nisam ni nadao. Ja sam u svojim istraživanjima polazio uglavnom od spoljnog oblika, od izgleda, od skulpturalnog, ali sam se često doticao i socijalnih pitanja. Ovde je taj socijalni momenat nadvladao likovni. Ovo je postao konceptualni rad. Nije više važno kako izgleda kućica, ona je ionako svaki put drukčija u zavisnosti od nađenog materijala, važna je poruka koju ona prenosi svojim izmeštanjem iz uobičajenog okruženja u galeriju.

NN: Vaše polazište za rad su uglavnom realni predmeti, često bačeni. Kolika je danas važnost reciklaže, kako predmeta, tako i obnove uspomena, tradicije?

NIKOLIĆ: Za mene je reciklaža veoma važna. Svet je već pretrpan stvarima. Zašto praviti nove? Moji radovi su uglavnom instalacije koje se posle izložbe rasturaju i dalje recikliraju. Naravno, tu je, kao što kažete, i sentimentalna strana. Svaki komad nađenog drveta ima neku svoju priču. Ljudi su otvarali neka vrata ili prozor godinama, kačili jakne na čiviluk. Generacije su odrasle uz te predmete. Moji radovi pričaju njihove priče.

NN: Na jednoj strani, bar kako se predstavlja u medijima, imamo arhitekturu za bogate - sve neobičniji luksuzni hoteli, apartmani, zgrade, a na drugoj, neku vrstu "arhitekture za siromašne". Takođe, na neki način se i od pojedinih umjetnika prave velike zvijezde. Može li se govoriti o takvoj vrsti raslojavanja i koliko je važno da umjetnici ukazuju na određeni društveni kontekst i problematiku?

NIKOLIĆ: Svako radi onako kako oseća i kako misli da treba, ali čini mi se da je dužnost jačih da se brinu o slabijima i da je dužnost intelektualne elite da skrene pažnju javnosti na položaj ugroženih. Arhitektura za siromašne, nažalost, ne postoji kod nas. To je više samouko, narodno graditeljstvo. Naivno graditeljstvo koje koristi savremene, uglavnom odbačene materijale. Siromašnim ljudima koji žive u nehigijenskim naseljima ne treba mnogo, ali bi im infrastruktura u vidu struje, kanalizacije i tekuće vode znatno podigla standard života. To bi trebalo da budu osnovna ljudska prava u dašnje vreme.

NN: Mnogo umjetnika, dizajnera i arhitekata iz Srbije i BiH je zbog egzistencijalne krize otišlo na rad u inostranstvo. Šta bi za naše društvo mogle biti posljedice takve migracije?

NIKOLIĆ: Pa, kao što već vidimo, posledice su otvaranje velikog medijskog prostora za kič, neukus, kvazikulturu i mediokritete u svim oblastima. Iz kulturnog prostora đubre se preliva u javni i politički prostor, jer kultura je ishodište, ali i polazište svega u jednom društvu. Ona je ta koja zatvara krug. To je nešto čega nije svestan nijedan političar na Balkanu.

NN: Vi, kao i mnogi umjetnici u Srbiji, a takođe i u BiH, već ste izjavljivali da se od umjetnosti ovdje ne može živjeti. Radite kao likovni urednik, kakvo je to iskustvo i koje ste još poslove obavljali?

NIKOLIĆ: Već dugo godina radim kao likovni urednik u Zavodu za udžbenike u Beogradu. Oblikovanje knjige je jedan lep posao u kojem takođe uživam i koji mi ostavlja mogućnost da ne pravim kompromise u svom umetničkom radu. Oduzima mi dosta vremena, ali mi sa druge strane, daje neograničenu slobodu da u svom ateljeu radim šta hoću. To je cena koju sam pristao da plaćam.

NN: U predstavljanju umjetničkog projekta "Sekundarna arhitektura" stalno ističete važnu ulogu Bobana Mladenovića, koji živi u baraci koju je sam sagradio za svoju porodicu u tzv. slem naselju. Kako ste ga pronašli? Kako uopšte izgleda gradnja jednog takvog zdanja od materijala pronađenih pored kontejnera i na ulici?

NIKOLIĆ: Ja sam Bobana promovisao u arhitektu da bi istakao njegovu ulogu u projektu. On je predstavnik jednog velikog sloja ljudi koji živi u našoj blizini, a koji gotovo ne primećujemo ili se svojski trudimo da ga ne primećujemo. U svetu živi oko milijardu ljudi u slem naseljima. Na Balkanu živi takođe veliki broj. Kroz ovaj projekat sam pokušao da prikažem kreativnu stranu tih ljudi. Oni su sposobni da izgrade kuću za sebe i svoju porodicu za jedan ili dva dana. Sposobni su da prežive u najsurovijim uslovima bez struje, grejanja i tekuće vode. I sve to rade uz pesmu i igru sa velikom životnom radošću. Neopterećeni su materijalnim stvairma i na neki način im zavidim. Raspitujući se ko je najbolji graditelj među njima, imao sam sreću da naletim na Bobana. On je ipak jedan specijalan, harizmatičan, skoro filmski lik. Vrlo talentovan graditelj i čovek sposoban za mnoge poslove i zanate, ali sa druge strane čovek koji nikada ne bi mogao da ima šefa ili bilo koga iznad sebe. Sloboda mu je najvažnija. Na neki način smo slični.

NN: Dobitnik ste više uglednih nagrada, poput one na likovnoj izložbi Memorijal Nadežde Petrović, Salonu arhitekture… Koliko su to motivi za dalji rad?

NIKOLIĆ: Nisam navikao na nagrade, tako da su me na neki način iznenadile, ali su mi i vratile veru u poredak stvari, jer dobar rad nijedna komisija ne može da previdi.

NN: Kakva je, po Vašem mišljenju, saradnja umjetnika i kulturnih institucija u regionu? Da li ste sarađivali sa umjetnicima i ustanovama iz BiH?

NIKOLIĆ: Čini mi se da bi saradnja mogla biti mnogo bolja. Nažalost, još nisam sarađivao sa institucijama i organizacijama iz BiH, ali znam za pojedinačne projekte. Neke moje kolege sarađuju sa drugim umetnicima i nezavisnim udruženjima iz okruženja, ali mislim da bi na zvaničnom nivou takođe trebalo napraviti povezivanje. Onda bi se saradnja omasovila i svaki projekat bi bio vidljiv na većem prostoru. Ovako smo svi i dalje zarobljeni u lokalu.

Malo umjetnika živi od umjetnosti

NN: Bili ste u Holandiji na postdiplomskim studijama i vratili ste se. Da li ste poželjeli da nastavite karijeru u inostranstvu? I uopšte, koje su razlike u odnosu prema umjetnosti i umjetnicima na Zapadu i ovdje?

NIKOLIĆ: To je komplikovano pitanje, jer u sebe uključuje dosta nagađanja. Ja uvek verujem da je put koji sam izabrao pravi put. Kada sam se vratio, bilo je vreme poleta, političkih i društvenih promena i svi smo verovali da će Srbija konačno postati normalna zemlja. A tu su bili i razlozi sentimentalne prirode, porodica i drugo. Odnos prema umetnicima na Zapadu je svakako drugačiji, ali i tamo mali broj umetnika živi od svoje umetnosti. Veoma je teško ući u tu grupu odabranih, čak iako ste Holanđanin na primer. Jedna od mojih osobina je i ta da uvek tražim teži put.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije