Svaki vid umjetnosti u BiH posljednjih godina je na velikim mukama. O piscima, pjesnicima, muzičarima i glumcima se negdje i progovori, ali slikari su, čini se, najviše prepušteni sami sebi.
U tihom životu koji vode uz kist i platno, samo ponekad bljesnu slike na izložbama. Nažalost, od svog rada ne žive.
Skromno kažu da je vrijeme besparice i da ljudi nemaju "višak novca" za umjetnine. Zbog toga moraju da pronađu osnovno zanimanje i da, ako su u mogućnosti, spoje ugodno i korisno. Dok oni djela izlažu po galerijama i muzejima širom zemlje, ali i u inostranstvu, prinuđeni su i da otvaraju škole slikanja za najmlađe, ali i da se bave, kako objašnjavaju, "kič slikarstvom" koje obiluje labudovima u jezeru i pejzažima. Za ove slike dobijaju po 50 KM. Tako im ljubav i ono za šta su stvoreni postaje samo hobi.
"Ne možemo govoriti o ozbiljnoj prodaji slika. Danas vlada besparica i borba za golu egziztenciju. Umjetnine se kupuju viškom novca, a mi to zadugo nećemo imati. Prodaja slika je i prije rata bila veoma loša, ali je sada pala na one najniže grane. Za iole ozbiljnije grafike ljudi nemaju novca", kazao je proslavljeni banjalučki slikar Mihailo Rakita.
Cijena nekog umjetničkog djela, nastavlja, zavisi od autora, formata slike, ali i slikarevog renomea.
"Cijena moje slike je do 2.000 KM, a to je format metar sa metar. Već dugo nisam imao takve narudžbe. Ljudi uglavnom kupuju ikone, ali su se uspavali kada su u pitanju portreti. Međutim, postoji i drugi problem - naplata. Kada tako teško prodate sliku za koju ste dali njabolje od sebe, onda se dešava da kupci mole da ih plaćaju u ratama, a ratama nikada kraja", dodaje Rakita.
Ipak, ako već nemamo sreće da se svakog dana divimo umjetninama u našem domu, onda bar možemo da, kako bi naš narod rekao, "naparimo oči".
"U pripremi je moja izložba grafičkih otisaka u kombinovanoj tehnici, a nosiće naziv 'Lava'. Ponovo je riječ o kamenju i ostalo mi je još da ih malo doradim", otkriva ovaj vrsni slikar.
Nešto mlađa generacija slikara polako odustaje. U razgovoru sa jednim poznatim mladim slikarom iz Banjaluke, koji nije želio da se njegovo ime spominje u novinama, saznali smo da je sa bh. kulturnom scenom završio za sva vremena.
"Umjetnikova borba na ovim prostorima je uzaludna", kratko je prokomentarisao.
Pripadnik te mlađe generacije je i akademski slikar Slobodan Vidović. Nažalost, otkriva, tri godine nije prodao nijedno svoje djelo. Od slikartva ne živi, jer je, srećom, zaposlen u Kulturnom centru Banski dvor u Banjaluci.
"Bavim se artom, a za art projekte moram da apliciram Ministarstvu prosvjete i kulture RS i budem odbijen, a prolaze neki komercijalni projekti. Ovdje se sve svelo na entuzijazam. Naša branša više ne postoji, uništena je. Kultura je svedena na najniži nivo amaterizma", ističe Vidović.
Mladi slikari iza kojih su godine truda i mukotrpnog rada danas predaju i u školama.
"Radim kao nastavnik likovnog. Volim slikarstvo i to je jedino što me ispunjava, ali od toga ne može da se živi. Slikam, ali mi je teško da odredim cijenu, jer znam da ljudi nemaju novca. Zbog toga svoja djela poklanjam prijateljima i srećan sam kada ih obradujem. To je samo hrana za dušu. Mada, volio bih da jednog dana u mom ateljeu nikne neka velika postavka, koju će publika pogledati i zainteresovati se. Sada se to ne isplati", otkriva on.
Ni situacija u galerijama nije sjajna. Odgovor je isti širom BiH - nema posla i sve se, uglavnom, svelo na uramljivanje fotografija. Umjetnička djela rijetko su predmet interesovanja.
"Primarne bi trebalo da nam budu aukcije, nabavke umjetničkih djela po zahtjevima kolekcionara, konzervacija i restauracija umjetničkih djela, ali uglavnom se dolazi zbog uramljivanja. Bili smo prinuđeni da ono zbog čega postojimo, stavimo u drugi plan, a da se bavimo ovim, takoreći, tehničkim stvarima. Osim što ljudi nemaju novca za umjetnine, mnogi i ne razumiju umjetnost, ali to je druga priča. Takva vam je BiH", kažu u jednoj poznatoj sarajevskoj galeriji.
I u banjalučkoj galeriji "Skulptor" potvrđuju ove riječi, a ističu da uglavnom prodaju slike vrijedne od 200 do 300 KM, uglavno kao svadbeni poklon.
"Ne mogu reći da se ovakvih slika dnevno proda deset, to nikako. Uglavnom ljudi šetaju, pogledaju i kupe, ako im se dopdne na prvi pogled. Rijetko pitaju za autora. Nažalost, ne razumiju umjetnost, a galerije više ne mogu da se bave samo prodajom slika, već nam je djelatnost proširena", objašnjava Sandra Ćurlić-Vrhovac iz "Skulptora".
Čini se da su se slikari odavno oprostili od svog umjetničkog života, a da će svoje slikarske tehnike morati da prilagode onim životnim u, kako i sami kažu, zlom vremenu koje je zavladalo. Nade skoro da i nema, a i sami su svjesni da će, žele li i dalje stvarati, morati da pronađu novi put do publike. Pritom im slijedi i mukotrpan put edukacije mladih generacija koje nisu imale sreću da odrastaju uz umjetnost.
Snalažljivost prije svega
U BiH se živi jedino od snalažljivosti, saglasni su likovni umjetnici. Kako kažu, tržište traži šarenilo zanimanja, jer vlada i šarenilo potražnje.
"U BiH je potrebno nenormalno puno sreće i rada za nešto što bi trebalo biti normalno, odnosno za puku egzistenciju. Snalažljivost je važnija od ljubavi prema slikarstvu. Umjetnost i karakter umjetnika u našem društvu često su neshvaćeni i ignorisani. Generalno, situacija je veoma teška", ocjenjuju umjetnici.
Najskuplji umjetnici
Prema podacima aukcijskih kuća, najskuplji savremeni umjetnik svoja djela prodaje za "sitnicu" od 5.100.000 dolara. Zadnjeplasirani na listi pet najskupljih već je mnogo prihvatljiviji - 408.800 dolara!
1. DŽEF KUNS
Čovjek koji je 1990. na Venecijanskom bijenalu izazvao zgražavanje javnosti slikama koje prikazuju njega i njegovu buduću suprugu, parlamentarku Ćićolinu, usred snošaja, i čije je dvije slike na istom bijenalu nožem uništio pobješnjelog posjetilac, svoja djela prodaje po cijeni od 5.100.000 dolara. Američki umjetnik je skulpturama koje su predstavljale gumenog zeca na naduvavanje, postavljenog na ogledalo, zadivio svijet. Kritičari su govorili o "braku dječje naivnosti sa seksualnim metaforama i komercijalizmom". Tako je rođen kralj kiča.
2. MAURICIO KATELAN
Rođen je u Padovi 1960. i nije pohađao umjetničku školu. Prvi umjetnički performans priredio je 1998, kada je platio glumca koji je s predimenzioniranom maskom Pabla Pikasa dočekivao posjetioce njujorškog Muzeja moderne umjetnosti. Za 49. bijenale u Veneciji je iznad palminog drveća, maslinika i deponije smeća na obroncima iznad Palerma podigao repliku originalnog natpisa "Hollywood" visoku 23 i dugačku 170 metara. Ovo je ujedno bio i prvi put da je Venecijansko bijenale podržalo projekat van granica grada. "To je kao da prenesete san. Kompjuterskim jezikom - cut i paste", izjavio je čovjek koji svoja djela prodaje za "sitnicu" od 800.000 dolara.
3. FELIKS GONZALES TORES
Svoje radove prodaje za 200.000 dolara manje od Katelana. Rođen je na Kubi 1957, a do svoje smrti od AIDS-a 1996. živio je i radio u Njujorku. Tokom svoje kratke karijere radio je djela koja su bila relativno jednostavna konstrukcijski, ali, kako kaže kritika, vrlo bogata u emotivnom kontekstu. Njegova su djela predstavljena u nekoliko vodećih svjetskih muzeja kao samostalne izložbe.
Prvu izložbu postavio je 1990. u njujorškoj galeriji "Andrea Rosen", gdje je nastavio izlagati sve do smrti.
4. ANDREAS GURSKI
Četvrti na listi najbolje plaćenih svjetskih umjetnika rođen je 1955. i odrastao u Diseldorfu kao jedino dijete u porodici uspješnog komercijalnog fotografa. Najtraženiji umjetnički fotograf današnjice redovan je posjetilac fudbalskih utakmica, koji pri kupovini karata insistira na tome da dobije zadnji red. Hladno prati tok igre - njega fudbal zapravo i ne interesuje. Ono što njega zanima jeste "apstraktni poredak figura na terenu". Na snimljenoj fotografiji obrisaće loptu, likove zamijeniti totalnim fudbalskim amaterima, a zatim tu fotografiju prodati za 500.000 dolara.
5. PETER DOIG
Ovaj britansko-kanadski umjetnik slika prirodu. Onu koje se sjeća, koju je vidio ili izmislio. Njegove slike, koje se prodaju za "sitnicu" od 400.000 dolara, zabilješke su psihičkih i psiholoških putovanja. Radovi nastaju u serijama, a i pored sve imaginacije, neke od njegovih radova prepoznaće i manje upućen posmatrač - stadion u Bafalu ili završna scena iz filma "Petak 13".
Nominovan je za Turnerovu nagradu 1994. i trenutno je jedan od najcjenjenijih britanskih umjetnika.