Projekat "365" premijerno će biti prikazan naredne godine u "Kunsthalle" u Darmštatu, u Njemačkoj, na poziv Leona Krempela, direktora ove institucije, potvrdio nam je Radenko Milak, banjalučki umjetnik i profesor na Univerzitetu za poslovne studije, te dodaje da se radi i na publikaciji knjige, koju bi takođe trebalo da objavi jedan njemački izdavač.
"Svakog dana sam uzimao jedan istorijski događaj, koji je vezan za određeni datum u mjesecu, kako bih načinio projekat '365'. Riječ je o monumentalnom projektu koji se sastoji od 365 slika, koje su realizovane na papiru u tehnici akvarela, a radio sam ih tokom čitave prošle godine, od januara do decembra. Projekat ima jedan procesualni odnosno perfromativni karakter, imajući u vidu svakodnevni rad na njemu", kaže Milak.
Ističe da će projekat egzistirati kroz formu izložbe, ali i kroz formu knjige, kao neka vrsta kalendara.
"Imao sam veoma dobru povratnu informaciju i u Parizu, na posljednjem Sajmu umjetnosti, kada smo prezentovali rad u 'Grand Palaisu' s galerijom 'Duplex100m2'. Tačnije, 'Deutsche Telekom' je već kupio dio rada za svoju kolekciju, kao i nekoliko privatnih kolekcionara", ističe ovaj umjetnik, čija djela su izlagana širom Evrope.
NN: Koliko je selektivni pristup igrao ulogu tokom razvoja projekta?
MILAK: Selekcija je i bila najteži proces. Kako je projekat dalje odmicao, sve mi je teže bilo birati događaje. Veliki dio projekta čini svjetska istorija, dešavanja koja su označila 20. vijek. Dosta sam se bavio događajima koji su ovisili o ljudskim odlukama, odnosno koji su umjetnici, naučnici promijenili našu realnost, ali i istorijskim događajima, koji su rotirali društvo u pozitivnom ili negativnom kontekstu. Među njima se nalazi i zemljotres u Banjaluci, tako da projekat ima specifičnost lokalno-globalnog karakter, pa su tu i događaji iz naše istorije, kao što je AVNOJ u Jajcu 1943. godine.
Vrlo je raznoliko, ali kada se sagleda cijeli projekat, stičete dojam jedne heterogenosti.
NN: Jedan ste od učesnika aktuelne izložbe "Time Being Time" u Muzeju savremene umjetnosti RS. Šta Vas veže za ostalih 14 umjetnika izlagača?
MILAK: Možemo reći da se autori bave nekom vrstom eksperimenta na polju crteža pokušavajući ga osavremeniti, zahvaljujući digitalnim tehnologijama. Već dugo se bavim radovima koje realizujem na papiru i zahvaljujući tome pozvan sam od strane kustosa da učestvujem na izložbi. Svaki umjetnik koji učestvuje ima jedan individualan, sopstveni, lični stil, koji ga prezentuje. Možda je teško praviti poveznice između vrste interesovanja, jer se neki bave realnošću, neki snovima, drugi, opet, konfliktima. Ali, u suštini, preokupacija umjetnika sa medijem bila je odlučujuća za kustose da naprave izložbu "Time Being Time".
NN: Koliko je crtež zahvalan za Vaš umjetnički izraz?
MILAK: Specifično je da umjetnici kad počnu nešto da rade, prvo krenu da pričaju o novcu. I sam sam bio takav prije nekoliko godina, jer sam vodio ogranizaciju "Protok" i za izložbe koje smo radili bio je potreban ogroman novac da bi se određeni radovi producirali i napravili. Nakon svega toga, mogu reći da mi se zgadila ta vrsta prakse.
Crtež je vrlo zahvalan kao medij, bijeli papir i crni pigment, tako da je moja produkcija vrlo jednostavna, možemo reći da se radi o ekonomičnosti u umjetnosti. Sve je vrlo jeftino za realizaciju i transport. Nisam osuđen da idem kod ministra da ga molim za neki novac ili u bilo koje druge institucije, kako bi mi pomogli u produkciji mog rada. Ja sam prosto bio fan crteža i crtanja, to je bila moja prva veza s umjetnošću. Papir i olovka su moje vraćanje na praiskonsku vezu s nekom vrstom kreacije.
NN: Da li je izazov uklopiti crtež u savremene tokove umjetnosti?
MILAK: Crtanje je u suštini kao pisanje. Kada sam jednog svog prijatelja pitao o stripu, kazao mi je da je veoma slično pisanju, jer vi treba svaki lik da ponovite unutar stripa, a svaki od njih treba da ima svoj karakter. Tako postoji i teza da svako može da crta, ali je samo pitanje jedne istrajnosti ili dugotrajnog bavljenja određenim medijem da bi ste se uspjeli saživjeti sa njim. Isto važi za sviranje gitare ili nekog drugog instrumenta. Slikarstvo zahtijeva jednu vrstu vještine i prakse, na osnovu kojih, kao i kod instrumenata, možete dalje improvizovati i praviti određene kompozicije.
Crtež zahtijeva jednu vrstu posvećenog rada, gdje ste sami, zatvoreni u vaš atelje i - crtate. Smatram da ova izložba pokušava da napravi otklon od praksi koje su ovdje bile prisutne zadnjih desetak godina i da dublje uđe u jedan medij, kao što je crtež. Umjetnost nije nešto što nastaje na ivici vica ili doskočice, već je kompleksnija stvar. Po mom mišljenju, puno je konceptualne umjetnosti koja nastaje na toj relaciji neke jednostavne, svakodnevne doskočice i koja se upakuje i plasira kao neki rad koji reflektuje dati društveno-politički problem, a kada prođe par godina iza toga ne ostaje ništa, osim jednog bezuspješnog iskoraka. Daleko od toga da tu nema kvalitetnih radova i dobrih umjetnika. Kada sam studirao u Beogradu, veliki broj mojih kolega je krenuo tom putanjom i sticajem okolnosti su nestali sa scene.
Papir i olovka su moje vraćanje na praiskonsku vezu s nekom vrstom kreacije, govori Milak
NN: Izlažete i u inostranstvu. Kako tamošnja scena izgleda kada se posmatra iz našeg ugla?
MILAK: Mi smo definitivno zemlja ili prostor koji se ne može komparirati ni sa čim, pa čak ni sa regijom, tako da su to odmah drugačije stvari. Umjetnost je tamo definitivno upućena na tržište, kolekcionare, galerije, određene institucije. Imate jedan sistem koji besprijekorno funkcioniše, kao sat, i u kojem se tačno zna koliko šta košta, koja institucija ili galerija stoje iza umjetnika, kako se i na koji način umjetnost prezentuje i pokazuje. To su stvari koje nisu za poređenje. Kod nas je zadnjih deset godina postojala mogućnost da izađete odavde. Trebalo je da imate jednu vrstu rada, koji nastaje kao po nekoj formuli; uzmete malo lokalnog, geografsko-političkog problema, stavite ga u neki savremeni medij, video ili fotografiju i plasirate ga kao neku vrstu aktuelne, savremene umjetnosti. To prođe na par nekih izložbi i tu se zaustavi. Ima nešto što se vani prepoznaje kod kolekcionara kada vide neki rad: "Ah, ovo je jugoistočna Evropa..." Vani je drugačije, prisutan je širi oblik interesovanja, gdje vam je dopušteno da se bavite i nekim drugim temama, koje ne ulaze isključivo u polje društveno-političke umjetnosti. Kod nas je takva situacija da su posljednjih godina institucije favorizovale jednu vrstu umjetnika i umjetnosti od kojih postoje određena očekivanja, kao umjetnika s Balkana s određenom vrstom rada i problematike. Takvo nešto se filtriralo i plasiralo vani kao naša specifičnost ili aktuelni trenutak u umjetnosti.
NN: Jeste li Vi stvarali po spomenutoj formuli?
MILAK: I ja sam se koristio tom formulom da prikažem vani svoje radove, svjesno ili nesvjesno sam se dodirivao te tematike, ali sam počeo da se bavim i vrstom problema koji nisu specifični samo za Balkan. A druga stvar, moja je sreća bila što sam uspio da "izguram" da se bavim klasičnim medijem, dominantno kroz sliku ili crtež. To je grupa kolekcionara i galerija prepoznala, ne samo kao umjetničku, već i kao tržišnu vrijednost, pa je moja umjetnost na toj relaciji uspjela i negdje drugo da se plasira i da ode odavde.
NN: Može li i koliko savremena umjetnost uticati na savremeno društvo?
MILAK: Nikako. Smatram da je zabluda umjetnika da putem umjetnosti mogu promijeniti društvo. Radi se o potpunoj nemoći. Umjetnost je svedena na elitizam, koja usljed nedostatka savremene religije ili avanture to traži upravo u umjetnosti, u šok terapiji radova, koji djeluju na njih.
Umjetnost može politici poslužiti za promociju, afirmaciju, plasiranje svojih ideja. U početku sam imao takvu vrstu izložbi i projekata, s nadom i željom da ona može uticati na promjene, ali mislim da je to nemoguće i da su to krajnje utopije umjetnika. Ona, nažalost, završava u galerijama, kolekcijama, kao neka vrsta fetišizma. Koliko je taj fetišizam daleko otišao, dovoljan dokaz vam je posljednji performans Marine Abramović u "MoMA" u Njujorku. Mogućnosti umjetnosti danas su velike, u smislu da povezuju različite vrste masa. Više uspjeha na tom polju vjerovatno imaju film i književnost. Pogledajte samo kakve se polemike vode oko Ive Andrića danas i koliko je njegova književnost bitna za razumijevanje istorijskih tokova u BiH. Kada nemate fakte, činjenice iz istorije, onda književnost koja sadrži takav kontekst počinje da igra bitnu ulogu u kreiranju istorije. U tom kontekstu umjetnost počinje da igra mnogo značajniju ulogu u društvu.
NN: Spomenuli ste tržište. Koliko je ono potvrda kvaliteta umjetnika?
MILAK: To sve ovisi s kojom galerijom sarađujete, ja sam imao sreću u saradnji s Galerijom "Duplex100m2", odnosno vlasnikom galerije Pjerom Kurtenom, a trenutno sarađujem i s francuskom galerijom "Patricia Dorfmann". Sa druge strane, cijeli posao u umjetnosti je danas veoma kompleksan, tu je puno lobiranja, komunikacije, e-mailova, pregovaranja, tako da je gotovo nemoguće funkcionisati bez galerije, koja realizuje veliki dio tog posla.
Bez obzira na to šta danas umjetnici mislili o tržištu, ono je, htjeli to tako ili ne, važno u promociji i afirmaciji umjetnika. Naravno, prvenstveno se podrazumijeva kvalitet, ali tek kada radovi zažive na njemu, to je neka vrsta garancije da će umjetnik i dalje trajati i biti tražen na tom tržištu na kojem se pojavio. Bez toga, stvari ostaju kao neka vrsta želje, utopije. Mislim da je to nešto što nama ovdje nedostaje. Napolju nije samo ministarstvo kulture odgovorno za stanje u umjetnosti, već su uključene i razne fondacije, mecene, generalno tržište kako bi umjetnost imala neku vrstu pluralizma ideja, koji je neophodan u jednom društvu.
NN: Gdje onda vidite mjesto kulture u našem društvu?
MILAK: Kulturu vidim gdje i ostale reference u društvu, nebitno da li se radi o umjetnosti ili nekakvom ličnom životu i preživljavanju. Namjerno kažem preživljavanju, jer mislim da se umjetnost i kultura u regionu, ne samo u BiH, trude da prežive vrlo težak period ekonomske krize i kolektivne depresije i da pokušava da nađe svoj put, a to je teško. Nisam prorok, ali nisam ni optimista, pa da očekujem da će se nešto uskoro riješiti po tom planu.
NN: Da li je to onda i svojevrsna slika društva u cjelini?
MILAK: To je ogledalo trenutnog stanja u društvu. Kultura je uvijek vezana za određene institucije, za sistem. Umjetnost nije nešto što ćete zasijati u proljeće, pa će uroditi plodom u jesen, već je jedan specifičan oblik života, koji zahtijeva jedno kontinuirano njegovanje, možemo reći skoro istorijsko, investiranje i ulaganje. Za kulturu i umjetnost je jako važna svijest koliko je ona važna i bitna za jednu regiju, naciju ili neki geografski prostor.
NN: Šta nam onda govori činjenica da kod nas ne postoji nijedna nagrada za likovnu umjetnost?
MILAK: To govori da ljudi u ministarstvu i institucijama ne rade ništa po pitanju tog problema u likovnoj umjetnosti, jer je dovoljan podatak da imate na desetine književnih nagrada, a da nema nijedna za likovnu umjetnost. Imam podršku kolega i prijatelja, pa se nadam da ću pokrenuti nagradu po imenu Branka Miljuša, to mi je želja. Radi se o čovjeku koji je zadužio ovu sredinu i jedan je od osnivača Akademije umjetnosti u Banjaluci, bio je dugogodišnji profesor na beogradskoj akademiji, izuzetan grafičar na polju jugoslovenskog umjetničkog prostora, a iznjedrio je prve generacije umjetnika, koji ovdje žive i rade. Bio je multitalentovan umjetnik na poljima grafike, slikarstva, mozaika. Upravo zbog toga mislim da je on prava osoba da nagrada ponese njegovo ime, a tako i ona može biti dodjeljivana za različite vrste likovnog stvaralaštva.
NN: Ličnom odlukom ste neko vrijeme izbivali iz medija. Šta je razlog tome?
MILAK: Generalno mislim da kada slikar ima samostalno izložbu ili želi samostalno prezentovati rad, da tada treba da razgovara s medijima, a ne da se svako određeno vrijeme pojavljuje u medijima. A smeta mi, sa druge strane, zato što su pitanja obično plasirana tako da se od nas očekuje da budemo komentatori društvene realnosti, a ne svog rada. Tako su česta pitanja kao "Šta mislite o budžetu za kulturu?" ili se tiču trenutne kulturne scene, a da nisu istovremeno bliska onome čime se baviš ili što trenutno radiš. Mislim da umjetnik, nebitno iz koje branše, treba da se oglašava onog momenta kada ima nešto da saopšti, kaže - kada ima neki dobar povod. Takođe postoje i oni kojima odgovara ta uloga da polemišu unutar javnog prostora, da se bave raznim pitanjima, da na njih odgovaraju, repliciraju, kritikuju i da se na neki način suočavaju s trenutnim stanjem u politici, na kulturnoj sceni, društvu. Ali, u svakom slučaju, meni kao umjetniku, slikaru, ne prija ta uloga.
Što manje entuzijazma
Kada su planovi u pitanju, Radenko Milak ističe da će se bazirati na rad na ličnim, privatnim projektima.
"I što manje entuzijazma, jer ga ova sredina ne prepoznaje. Mislim da svaka vrsta javnog angažmana s entuzijazmom pada u vodu, jer mi, nažalost, nismo društvo koje prepoznaje to kao neku vrstu vrline, već kao neku vrstu ludila koju imaju pojedinci, a društvu još nije jasno šta oni rade. Ne želim se više baviti željom da neke stvari mogu mijenjati u kulturi, jer mislim da je to izgubljena igra u samom startu", zaključuje on.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
