Pozornica

Vera Kržišnik-Bukić: Najljepši period života provela sam u Banjaluci

Vera Kržišnik-Bukić: Najljepši period života provela sam u Banjaluci
Vera Kržišnik-Bukić: Najljepši period života provela sam u Banjaluci

Vera Kržišnik-Bukić, istaknuta slovenačka istoričarka, sociolog i politolog, naučnoistraživačkim radom se bavi više od 35 godina, a u fokusu istraživanja i pisanja najčešće su aktuelne teme koje se odnose na društvenu problematiku BiH iz prošlosti i sadašnjosti.

Kržišnik-Bukićeva je doktor istorijskih nauka, a rođena je 1949. u Ljubljani, gdje se uglavnom i školovala. Diplomirala je istoriju i sociologiju 1973, magistrirala političke nauke 1981, te kao radnik Instituta za istoriju u Banjaluci doktorirala iz istorije 1987. godine.

Od 1967. do 1991. živjela je u gradu na Vrbasu, gdje je na Institutu za istoriju 12 godina proučavala bh. i jugoslovensku noviju istoriju. Danas živi u Ljubljani i radi kao naučna savjetnica u Institutu za nacionalna pitanja. Inicirala je i dugoročni interdisciplinarni naučnoistraživački projekat "Slovenci na prostoru nekadašnje Jugoslavije". Vodi i projekat o istorijskim savremenim pitanjima slovenačko-hrvatske granice, te istraživanja o novim nacionalnim manjinama u Sloveniji.

O njenom radu, pored desetina naučnih članaka i priloga svjedoči i devet napisanih knjiga, od kojih je čak šest knjiga o BiH. U maju 2002. izabrana je za zvaničnog člana, odnosno inostranu članicu Akademije nauka i umjetnosti BiH.

NN: Posjeta Banjaluci je protekla u promociji Vaše knjige "Slovenci u BiH".

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Ova promocija mi je predstavljala veliko zadovoljstvo, jer sam u Banjaluci provela pune 23 godine i na neki način je smatram svojim gradom. Promocija je bila i prilika da vidim mnoge drage ljude i prijatelje.

NN: O čemu sve govori knjiga?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Monografija je obrađena kroz svjedočenja i uspomene od 1831. do 2007. i predstavlja značajan dokument o postojanju Slovenaca na prostorima BiH već više od 170 godina. Djelo sadrži 650 strana, 300 ilustracija, 2.500 imena, a sve to prati pregled gradiva, dokumenata i istorijski utemeljene faktografije. U knjizi istražujem, opisujem, pojašnjavam raspršenost slovenačkog naroda po cijeloj BiH. U knjizi se nalaze i priče nekih porodica koje će ostati kao svjedočenje za njihove naredne generacije.

NN: Koliko dugo ste radili na knjizi?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Mogu reći da je ova knjiga nastajala decenijama. Naravno, nastajanje ove knjige nije značilo samo istraživanje, pisanje ili tehnička pitanja oko njenog objavljivanja. Knjiga se radi i kada se nosi u sebi, kada nastaje, kada se rađa... Ja sam silna iskustva stekla u vrijeme svog života u Banjaluci. To iskustvo je bitno utjecalo da je ova knjiga, koja je svjetlost dana ugledala prošle godine, nastala u obimu od 650 strana.

NN: Od devet Vaših knjiga, u šest je pisano o BiH. Knjiga "Cazinska buna 1950" digla je mnogo prašine, a zbog njenog objavljivanja ste imali i problema.

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Zbog raznih anonimnih prijetnji koje sam svakodnevno dobijala morala sam čak napustiti BiH. Prijetili su mi u smislu: "Niko nije o tome pisao, niti je smio pisati, pa nećete ni vi". To je bila tabu tema. Cazinska buna, koja je predstavljala najveći seljački ustanak koji se ikada zbio u Evropi među seljaštvom u vrijeme socijalizma, tema je o kojoj se nije smjelo pričati u bivšem režimu i koja je ovom knjigom najzad ugledala svjetlo dana. Knjiga je pisana sedam godina, a izdata je 1991. Ova knjiga je zbog svog sadržaja specifična i nju je veoma teško prepričavati. Upravo zbog toga nisam dozvolila da se ikada feljtonizira u "Oslobođenju", jer se iz nje ne mogu vaditi dijelovi, može se samo cijela knjiga preraditi. A onda je to uradio "Večernji list" u Zagrebu, pa sam ih tužila i dobila tu tužbu.

NN: Bavite se i istraživanjima o novim nacionalnim manjinama u Sloveniji. Koji su njihovi problemi?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Pripadnici naroda pristiglih sa područja bivše SFRJ u Sloveniji su se pojedinačno uglavnom dobro snašli, ali su kao narodni kolektiviteti gotovo neprepoznatljivi. Naime, etničke skupine koje žive u Sloveniji, osim Italijana, Mađara i Roma, nemaju uređen status manjina. I preporuke Vijeća Evrope i evropskog komesara za ljudska prava Alvara Gil-Roblesa više nego jasno kažu da manjine nije moguće dijeliti po mjeri autohtonosti. Osnovni problem je što u Sloveniji uopšte nije precizirana definicija manjine. Smatram da manjinski status mora biti priznat svim grupama stanovnika (koji imaju slovensko državljanstvo) formiranim u određenim istorijskim okolnostima, a koji imaju prepoznatljive osobine i običaje različite od onih većinskog naroda i čiji bi identitet htjele sačuvati. U Sloveniji, koja broji nešto manje od dva miliona stanovnika, oko 200.000 građana izvorno pripada tim narodima. Često se može čuti rečenica da onaj ko voli svoj narod poštuje drugi narod. Ja često znam iznijeti upitnu konstataciju koja glasi: "Onaj koji ne poštuje druge narode pitam se da li može voljeti svoj narod?"

NN: Otkud želja za tim da istražujete?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Ja sam bila stvaralački i istraživački usmjerena već od samog fakulteta. Uvijek sam voljela da nešto istražujem, naročito ako se o nečemu malo zna. Sjećam se da su me mnogi, još kada sam diplomirala, pitali zašto ne bih bila direktor Kulturnog doma. Ja sam i tada govorila da se više volim baviti naučnim radom, nego tehničko-upravnim poslovima.

NN: Kakva sjećanja Vas vezuju za život u Banjaluci?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: U Banjaluku sam došla kao veoma mlada i ostvarila sve ono što mlad čovjek može poželjeti, a to su porodica, zaposlenje... Bila sam tada mlada, pa su, normalno, i život i sjećanja na taj period ljepši.

NN: Vi ste, znači, banjalučka snaha?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Moj suprug je Banjalučanin. Potiče iz stare banjalučke porodice, koja je na ovim prostorima živjela 300 godina. Onda su se dogodile neke ružne stvari i tom prilikom sam, 1991, s porodicom otišla u Ljubljanu, gdje sam i rođena.

NN: Interesantan podatak je da ste, zajedno sa suprugom koji je velemajstor, predstavljali uspješan šahovski par?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Moja porodica je šahovska porodica, tako da sam u šahovskim vodama bila još od djetinjstva. Budućeg supruga sam upoznala preko šaha i to u Vrnjačkoj Banji. Naime, našli smo se na jednom ženskom državnom prvenstvu koje se održavalo u Srbiji. Ja sam postala prva banjalučka šahovska majstorica i za šahovskim stolom kao takva ostala jedina do danas. Moj suprug Enver Bukić je šahovski velemajstor i istorijski gledano prvi je među Bošnjacima, a drugi u Banjaluci. Prvi banjalučki i bh. šahovski velemajstor je Milan Vukić. Milan i Enver su bili i ostali jako dobri prijatelji, a rivalitet među njima nikada nije bio na prvom mjestu.

NN: Da li i danas pratite šah?

KRŽIŠNIK-BUKIĆ: Trenutno sam jako okupirana poslovima oko projekata koje radim, ali kada god stignem pratim događanja u šahu. Međutim, osim što ponekad neku partiju i pogledam, moram reći da zbog drugih obaveza, nažalost, vrlo rijetko neku partiju i odigram.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije