Ni 22 godina koliko je prošlo od smrti čuvenog glumca Dragomira Bojanića Gidre, čije se replike u vidu anegdota i danas citiraju, uspomena na njega i dalje ne blijedi.
"Halooo! Ovde Žika Pavlović permanentno", samo je jedna od replika koja većini nas izmami osmijeh na lice, ali i na pravi način čuva uspomenu na legendarnog glumca, koji je udahnuo dušu liku Žike Pavlovića.
Vickasta glumčina vedrog duha, kako su ga opisivale brojne kolege, obilježio je odrastanje mnogih generacija, a i danas novi naraštaji od Vardara pa do Triglava uživaju gledajući ga u neponovljivim rolama, piše "Story.rs".
Osim na poslovnom, Gidra je bio uspješan i na privatnom planu. Njegov život obilježila je velika i burna ljubav sa koleginicom Ljiljanom Kontić, kao i rođenje kćerke Jelene koju je svakodnevno obasipao svojom pažnjom, jer, kako je govorio: "Detetu ljubavi nikad nije mnogo!"
Čuveni Gidra rođen je 13. juna 1933. godine u Kragujevcu, a u najranijoj mladosti život ga je postavio pred najveće izazove, pošto je nakon Drugog svjetskog rata izgubio oba roditelja i ostao siroče. Gidrina majka Novka umrla je od tuberkuloze, a kada je glumac imao devet godina, strijeljali su njegovog oca Jocu koji je bio oficir srpske vojske.
Gubitak porodice nije uspio da slomi njegov duh pa je u rodnom gradu završio srednju školu za preradu mesa, voća i povrća, a kasnije je u šali ovu obrazovnu ustanovu nazivao i konzervatorijum. Nakon mature, godinu dana radio je u fabrici konzervi "Crvena zvezda", ali ljubav prema umjetnosti i sceni bila je jača od svega.
Iz prvog pokušaja upisao je glumu u klasi čuvenog Raše Plaovića na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Već na prvoj godini studija počeo je da igra u Narodnom pozorištu, a mladom Gidri tada je povjerena uloga Mitketa u Koštani.
U tom trenutku, perspektivni umetnik bio je najmlađi Mitke u istoriji jugoslovenskog pozorišta. Već 1955. godine započeo je filmsku karijeru i to epizodnom ulogom u filmu Žike Mitrovića "Ešalon doktora M", nakon koje je uslijedio bogati kinematografski opus.
Noseće uloge i značajnije role odigrao je u više od trideset domaćih ostvarenja, a uporedo sa zavidnom karijerom u Jugoslaviji, izgradio je svoje ime i van našeg regiona. Naime, pod pseudonimom Antoni Gidra šezdesetih godina prošlog vijeka snimio je više od deset vestern i akcionih filmova u Italiji, a za ostvarenje Balada o revolverašu reditelja i scenariste Alfija Kaltabijana, koje je premijerno prikazano 1967. godine, dobio je i nagradu.
Ipak, najveću slavu i popularnost na prostorima bivše SFRJ zaslužio je ulogom Žike Pavlovića u deset dijelova filma "Lude godine", koji je sniman od 1978. do 1992. godine.
"Snimio bih do danas 20 'Žikinih dinastija'. Međutim, Gidru ne može niko da zameni", rekao je jednom prilikom Zoran Čalić, autor "Žikine dinastije".
Jedna od Gidrinih upečatljivih rola jeste ona kaplara Janićija u ostvarenju "Marš na Drinu", kao i agenta Mikule u "Povratku otpisanih". Široke narodne mase zavoljele su ga i kao šofera Gileta u serijalu "Hajde da se volimo", gdje glumi zajedno sa folk zvijezdom Lepom Brenom.
"Dragomir Bojanić Gidra spada u legende regionalne kinematografije. Replike koje je on izgovarao u filmovima osamdesetih godina i danas su dio svakodnevnog humora, što samo govori u prilog tome da je reč o vanvremenski talentovanom umetniku koji je umeo da uđe u srž našeg mentaliteta. Imala sam tu čast da igram rame uz rame sa ovim velikim čovekom. Gidra je tada bio veliko glumačko ime, a sarađivali smo na jednom programu gde je on recitovao odlomak iz 'Koštane', a ja sam zapevala 'Da znaeš mori mome, kol'ka je žal za mlados'. Tada sam prvi put videla svu slojevitost Gidrinog dara i kolika je njegova moć transformacije jer je iz lika čuvenog Žike Pavlovića ušao u ulogu Mitketa iz 'Koštane'. Bio je jedinstven i neponovljiv", prisjetila se Lepa Brena.
I pored mnogobrojnih poslovnih angažmana, daroviti i uvijek nasmijani umjetnik uvijek je imao vremena za svoje najmilije. Naime, na studijima glume, na svojoj klasi upoznao je dvije godine stariju koleginicu Ljiljanu Kontić, sa kojom je od tada bio u vezi. Svoju romansu Ljalja, kako je Gidra često od milošte zvao svoju dragu, i glumac održavali su i posle studija dok je ona bila u pozorištu u Užicu, pa zatim u Vršcu. Vjenčali su se 1966. godine po njenom povratku u Beograd, a četiri godine kasnije dobili su i kćerku Jelenu. Suprugu i bebu glumac je dočekao ispred porodilišta sa troja kola punih muzičara iz Skadarlije. Ljiljanina i Gidrina ljubav često je poprimala obrise filmskih obrta, pa se jedan od najcjenjenijih parova rastajao čak dva puta, ali su se na kraju, kada bi prošle nesuglasice, uvijek vraćali jedno drugom. A njihovi bračni brodolomi bili su jedno vrijeme stalna tema dobronamjernih šala u bifeu pozorišta i Klubu književnika. Svako Ljiljino i Gidrino pomirenje slavna Mira Stupica proslavljala je i slala im čestitke.
Bojanić je bio omiljen među svojim kolegama, ali i novinarima i ugostiteljskim radnicima koji su ga dočekivali sa osmijehom kad god bi se pojavio u nekoj od čuvenih prijestoničkih kafana. Bio je čovjek iz naroda, pa je možda baš zato i najbolje dočaravao mentalitet ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Umio je i volio je da se veseli i druži sa prijateljima, a neke od provoda sa Gidrom još pamte njegove kolege.
Ni u posljednjim danima života nije mu manjkalo smijeha, a doktori su ga često zaticali, kao u centru amfiteatra, među ranjenicima koje je zabavljao svojim anegdotama. Preminuo je 11. novembra 1993. godine, a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju, prenosi "Stil Kurir".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.