Stare "bosanske kuće", građevine koje karakteriše specifičan arhitektonski stil koji se stotinama godina formirao na ovim prostorima, prepuštene su zaboravu i zubu vremena.
Danas se rijetko mogu pronaći u gradskim središtima, gdje su ih zamijenili moderni stambeni ili poslovni objekti kojima dominira duh savremene arhitekture i moderne funkcionalnosti. Ove nijeme svjedoke prošlosti i načina života predaka moguće je susresti tek na obodima gradova ili u seoskim sredinama. Usamljene i tužne kao da žele ispričati neku zaboravljenu i tajanstvenu priču o davnim vremenima, kada je unutar njihovih zidova bujao život. Ukoliko se vratimo u prošlost nekog našeg grada, mogli bismo prošetati kaldrmama duž kojih se prostiru jednospratne kuće specifične gradnje.
Prepuštene nemaru: Nekada prepoznatljivi bosanski stil u arhitekturi iščezao je pred moderno izgrađenim objektima po zapadnoevropskim uzorima. Nije tajna kako vodimo vrlo malo pažnje o vlastitoj tradiciji i graditeljskom nasljeđu, koje je sem zanemarivanja i sistematski uništavano u posljednjih nekoliko decenija, a posebno u vrijeme komunističkog sistema. Bosanski stil u graditeljstvu nastao je kao proizvod uticaja tradicionalne arhitekture naših prostora, orijentalnog duha i kulture, te kasnijeg načina gradnje koji su sa sobom donijeli Austrougari.
Sanski Most je nekad bio poznat po velikom broju "bosanskih kuća", o čemu danas svjedoče jedino stare požutjele fotografije. Na njima se jasno prepoznaje Prijedorska ulica, glavna ulica u gradu, s lijeve i desne strane oivičena prepoznatljivim građevinama. Danas ih je u čitavom gradu ostala tek nekoliko, a većina je prepuštena nemaru i zaboravu sadašnjih stanovnika grada na devet rijeka.
Zanimljivo je da niti jedna od njih nije uvrštena u registar kulturno-istorijskih spomenika koje bi trebalo zaštititi. Jedna od takvih je stara Mujagića kuća u sanskom naselju Mahala, izgrađena u prvoj deceniji prošlog vijeka. Sem krova na četiri vode koji je karakterističan za ovaj stil u arhitekturi, ovaj objekat ima i druge odlike starog načina gradnje. Kuća je jednospratnica i njeno prizemlje je izgrađeno od kamena, dok je sprat ozidan čerpićem, što je turski naziv za nepečenu ciglu.
Kostur objekta je načinjen od drvenih greda. Prozori na ovoj kući se nalaze u nizu, raspoređeni u pravilnom razmaku, što je još jedna od karakteristika bosanskog stila kuće. Stara Čekića kuća, u naselju Poljak, godinama je zapuštena i zarobljena drvećem i bujnom vegetacijom.
Kako se stanovalo: Svijetli primjeri koliko-toliko očuvanih bosanskih kuća su stara Alagića kuća u istoimenom naselju te Biščevića kuća, u naselju Muhići. Za stanovanje se kod ovih kuća koristio samo sprat, na koji obično vodi uzano drveno stepenište - basamaci. Ulaz je po pravilu na stražnjoj strani objekta. Prizemlje je služilo u različite svrhe ovisno od toga da li se kuća nalazila u gradu ili na selu. U prizemlju kuća na selu obično je bila štala sa domaćim životinjama, najviše zbog okolnosti što su se ovi prostori u prošlosti stotinama godina nalazili na granici velikih carstava. Nije bilo neobično da hajduci upadnu u štalu, ukradu stoku i prevedu preko granice. Vlasnik je ovako mogao čuti ako mu neko provaljuje u štalu te pravovremeno intervenisati.
Sem toga, prisustvo velikog broja životinja u prizemlju stvaralo je toplinu, pa bi zimi boravak u prostorijama na spratu bio ugodniji. U gradskim sredinama u prizemlju "bosanskih kuća" obično su bile smještene zanatske radnje ili trgovine. Na gornjem spratu nalazile se sobe za stanovanje. Bile su različitih veličina, najveća soba je služila za dnevni boravak, a one manje za spavanje ukućana. Velika soba imala je puno prozora, kako bi bila što svjetlija i prozračnija, a uz njene zidove, cijelom dužinom, nalazile su se sećije. Sredina prostorije bila je slobodna i služila je najčešće za zajednički ručak članova porodice koji bi se okupili oko sofre, kako se nazivao minijaturni drveni sto na kojem se servirala hrana, a ukućani bi posjedali u krug i potom objedovali. Kuće su nezamisliva bez avlije o kojoj bi vlasnici posebno vodili računa. Obično bi cijela avlija bila opasana drvenom ogradom ili tarabama, a u nju se ulazilo na velika i mala vrata. Na mala su ulazili i izlazili domaćini i gosti, a na velika konjska ili volovska zaprega. U takvim avlijama postojalo je jedno mjesto pod grožđem ili kakvom šljivom gdje se sjedilo u proljeće i ljeto.
Avlija je bila ogledalo domaćina i domaćice. Kada bi pridošlica posjećivao nekoga, prvo bi zavirio u avliju. Ako je ona odisala svježinom, mirom i čistoćom, to je bio znak da su domaćini bili vrijedni i čestiti ljudi. Stare "bosanske kuće" su, dijelom i zbog činjenice da se država ne brine o njima, osuđene na polagano nestajanje. O tome gdje i kako su živjeli preci, uskoro će ostati da svjedoči tek neka požutjela fotografija iz daleke prošlosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
