Velika je i mistična Rusija, nepregledna i zagonetna, kao ogromna životinja koja odolijeva svemu, jaka od mnogo zdrave krvi koja njom teče kroz dugačku vijugavu venu Transsibirske željeznice.
Raspadom SSSR-a i otvaranjem Rusije ka svijetu Transsibirska željeznica postala je svojevrsna turistička atrakcija, kako za strance tako i za same Ruse. Putovanje od Moskve do Vladivostoka traje sedam dana i noći, što je samo po sebi dovoljna avantura.
Jedno od najvećih putovanja vozom na svijetu
Polazak u ovu avanturu je iz Moskve. Tokom sedmodnevnog putovanja do najistočnije tačke, prolazi se kroz osam vremenskih zona, a satovi u vozu su podešeni po Moskovskom vremenu.
Putovanje od Moskve do Vladivostoka traje tačno 153 sata i 49 minuta, a voz obično ne kasni ili kasni minimalno, sat do dva. Na stanici u Moskvi stoji obelisk koji označava nulti, a u Vladivostoku, isti takav, koji označava 9288. kilometar. Evo i maršrute: Moskva, Nižni Novogorod, Perm, granica između Azije i Evrope, Ekaterinburg, Omsk, Novosibirsk, Krasnojarsk, Irkutsk, Ulan Ude, razdvajanje Transmandžurijske željeznice, Khalaborsk, Vladivostok.
Za vrijeme stajanja, može se izaći u malim ruskim mjestima i čekati sljedeći voz, koji nailazi za sedam dana, ali turisti za to biraju radije gore navedene gradove. Čemu izlasci? Da bi se vidjelo nešto više od prirodnih ljepota: šuma, stepa, voda i sela kroz prozor vagona, da bi se obišli usputni gradovi, a mnogi izlaze iz voza isključivo zato što ne mogu bez kupatila.
Takođe, ako se u ovom vozu zateknete u toaletu, dok ulazi u stanicu, ostajete zaključani u istom.
Treba pomenuti da se u ovom vozu može sresti najrazličitija lepeza ruskih lokalnih mentaliteta, i ljudi različitih zvanja, zanimanja i staleža? Od vojnika do diplomate. Kondukteri i putnici će vas obasipati pričama o ratnim vremenima, Drugom svjetskom ratu, snabdevanju Crvene armije oružjem, municijom i hranom, prevoženom upravo ovom željeznicom i Staljinovim strijeljanjem željezničara, šefova stanica i otpravnika vozova, za svako zakašnjenje voza.
Doktor Živago je tom prugom bježao od boljševika, Streljnikov je po njoj jurio u svom kratkom vozu, sa crvenim zastavama revolucije i smrti i mnogo čemu drugom.
Prve asocijacije na Sibir su najčešće: zima, progonstvo, samoća… Onaj ko ne voli snijeg, teško da je ikada poželio da vidi ovaj dio svijeta. Ali, bez obzira na pristrasnost, pri pomenu ruskog voza skoro svakom pred očima prolete slike iz ruskih romana, visok sjaj, dame i gospoda, Miškin i Rogožin.
Naravno, od svega toga je ostalo samo par detalja, sve ostalo je daleko drugačije. Iz tog perioda su preživjela velika ogledala i držači za lampe.
Spavaća kola su gotovo neophodna. Ukoliko se vozite prvom klasom, bićete osuđeni na užasno dosadan put udvoje. Druga klasa broji četiri ležaja, a treća pedeset i četiri. Čuvena ruska treća klasa vozova - Plackartni, broji 54 ležaja na sprat u jednom velikom vagonu i upravo je ovo pravi način proputovanja Rusijom, jer sa toliko ljudi na jednom mjestu ne može biti dosadno.
U nekim vozovima se mora platiti posteljina, ali vam, naravno, niko ne brani da ponesete sopstvenu. Konstatno su vam na usluzi provodnik ili provodnica, koji brinu o redu i higijeni u vozu. Smeće iz voza se izbacuje napolje, dok se voz kreće, na opšte zaprepašćenje stranaca.
Neizostavni detalj putovanja – vodku, piju gotovo svi, cijelim putem. Pušenje je dozvoljeno samo na kraju svakog vagona, ali i provodnici ponekad progledaju kroz prste kada je veselje uzelo maha. U zidu svakog vagona je ugrađen ogroman samovar, ispod kog provodnica (žene koje rade u vozovima i brinu o čistoći i redu istog) ugljem i drvima loži vatru, što znači da vruće vode ima, ali je nema u WC-u, kao ni tuša, niti ičeg sličnog.
Hrana je različita od voza do voza. Ono što je zajedničko svim vozovima jeste cijena. Hrana je jeftina, kvalitetna i može se nabaviti čak i mimo voza. Naime, nekoliko puta dnevno, voz staje u gradićima, na čijim stanicama se od lokalnog stanovništva može kupiti sve, od pečenih pilića, kuvanog krompira i jaja, do piroški.
Ruska kuhinja je zdrava, ukusna i lako pripremljiva. Hrana je veoma posna, češća jela su bez mesa, jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda. Najpoznatije ruske supe su šči – supa od kupusa i boršč – supa od cvekle, koja je prava, ako kašika u njoj može da stoji uspravno.
Glavno jelo karakterišu veliki komadi mesa, spremljeni u rerni - govedina, ovčetina, svinjetina, perad i divljač. Najpoznatija jela od mesa su: stroganov – jelo s mesom isečenim na rezance, pojarski – na maslacu pohovan odrezak od mljevene piletine, hljeba i pavlake, i pejmen – mljeveno meso, umotano u tanko tjesto od jaja i brašna (precizni uralski mix: 45% govedine, 35 % jagnjetine i 20 % svinjetine, sa biberom, crnim i bijelim lukom). Za ruskom trpezom se često sreću žitarice, kaše od heljde griza i pirinča, najčešće kao prilog. Rusi jedu jako puno ribe, najčešće su to bakalar, grgeč, losos, jesetra i sardela.
Kavijar je najpopularnije rusko jelo. U vozovima se takođe može naći kavijar i to po veoma povoljnim cijenama. Od povrća se najčešće jede korijenje i kupus, zbog hladne klime, i to najčešće sviježe, ili kao zimnica, od mliječnih proizvoda kefir, najzaslužniji za dugovječnost ljudi na Kavkazu, a začini tipični za rusku kuhinju su: peršun, celer, biber, cimet, kardamom i klinčići.
Čaj je u Rusiji popularniji i od vodke. Tradicija ruske čajanke datira iz 1638. godine. Kvas je, pored vodke i čaja, nacionalno piće od hljeba, jabuka, krušaka… i sa malo alkohola. A od vodke Rusi prave likere: nalivku – od bobičastog voća i nastojku – sa dodatkom trava.
Kisel je najstariji ruski desert (žele od suvog i bobičastog voća, melase i mlijeka). Blini su palačinke od kvasca sa pšeničnim i heljdinim brašnom, gogol mogol je krem od žumanca, konjaka, šećera, pomorandžinog likera i limunovog soka, paška tradicionalni vaskršnji desert od sira, pavlake, jaja, maslaca, korice limuna i pomorandži i badema, a šarlotka torta sa piškotama i mliječno-voćnim kremom.
Najpoznatije ruske salate su vinaigrette i gruzijska salata od graška i oraha, i obe važe za afrodizijake. Svjetski su poznate i Olivier i Orlov.
U ruskom vozu ćete, htjeli-ne htjeli, dijeliti obrok sa svima. Čim je vrijeme ručku, svako stavlja na sto sve što ima i jede se bratski. Ovaj običaj je u svijetu poznat kao „a la rus“, a kod nas je poznat kao "švedski sto". Aleksandar Borisovič Kurakin, ruski ambasador u Parizu, naučio je Evropljane ovome, krajem 19. veka.
Trans-Sibirska željeznica je redovni voz koji koriste "obični" Rusi. Nije neuobičajeno da budete pozvani u kupe u 09:00 časova ujutru na doručak sa votkom i srdačnu diskusiju. Što dalje voz odmiče iz Evrope, sve više putnika čine azijati. Tu su, naravno, mnogi drugi turisti iz Evrope, Amerike i Japana (što ne iznenađuje ako se zna krajnje odredište).
Nema boljeg načina da steknete utisak o najvećoj državi na svijetu i njenom nevjerovatnom pejzažu. Pored, puno stabala breze, duž maršute se protežu prekrasne šume bora i ariša, livade ispunjene divljim ljubičastim cvećem, brda i stijene Urala. Isprekidane ponegdje sa industrijskim zonama koje bodu oči, prostiru se predivni pogledi na zlatom prevučene kupole - zasade luka, crveni zalasci sunca iznad Sibira i prelijepi tragovisina koji vijugaju oko jezera Bajkal kao zmija.
Na svakoj stanici pauzu od 10 - 20 minuta možete iskoristiti da kupite stvari od preprodavaca koji nude bukvalno sve. Od vunenih šalova, Sibirskih šubara, ogromnih umiljatih igračaka pa do dimljene ribe. Možete se i cenjkati, ali sa vozom koji napušta stanicu za nekoliko minuta, a sljedeći stiže tek za nekoliko dana, nema se vremena za duge pregovore.
Jedna od stvari koju ovako dugo putovanje omogućava jeste poklon u vidu slobodnog vremena. Iskoristite ga da se družite sa voljenom osobom, da upoznate neke nove ljude ili da jednostavno uživate u miru sjedeći i gledajući kroz prozor. Čitajte - možda čak i uspete završiti Rat i mir. Ono što je bitno dodati na temu vremena, zapamtite - bez obzira na vremensku zonu kroz koju trenutno prolazite, satovi u Transibirskom vozu pokazuju moskovsko vrijeme.
Na ovom putu vidjećete ruske gradove
Moskva, sa Kremljom i katedralom Svetog Vasilija na Crvenom trgu – izvanrednim sistemom metroa i naravno Boljšoj teatrom. Jekaterinburg, mjesto gdje su u julu 1918. godine boljševici ubili posljednjeg rusko gcara Nikolaja Drugog i njegovu porodicu.
Irkutsk, "Pariz Sibira", prepun neoklasičnih i drvenih zgrada, najbolje mjesto za sve one koje žele nastaviti put Bajkalskog jezera, najstarijeg, najdubljeg i jednog od najvećih jezera na svijetu. Vladivostok, grad na kraju Transsibirske rute koji je dom ruske pacifičke flote (do 1990. godine nedostupan stranim posjetiocima).
Trans-Mongolska i Trans-Mandžurijska ruta
Turistički popularnija od Transsibirske je Transmongolska ruta koja vodi južno pored Bajkalskog jezera u postojbinu Džingis Kana. Ruta započinje krajolikom opasanim brdima i travnatim stepama, nastavlja pored tradicionalnih GER kuća i njihovih neustrašivih stanovnika (poznatih po streljaštvu i jahanju bez sedla), dalje kroz prašnjave pejzaže pustinje Gobi do krajnjeg odredišta – Pekinga.
Transmadžurijska ruta takođe vodi do Pekinga, ali umjesto na jug, pruža se ka istoku kroz ogromnu provinciji Mandžurija. Ono što najčešće privuče turiste ovoj ruti jeste prolazak pored Kineskog zida i grada Harbina gdje se svake zime održava čuveni festival skulptura od leda i snijega.
(kutaknet.com)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
