Marko Polo bio je značajna istorijska ličnost i to najviše zbog svojih putovanja kroz Kinu, kada je napravio brojne zapise.
Vjeruje se da porodica Polo potiče sa ostrva Korčula. Prema jednom dokumentu iz 15. vijeka rođen je na ostrvu Korčula 15. septembra 1254. godine. Iako u vezi s mjestom njegovog rođenja postoje mnoga sporenja, nije sporno da se rodio u ondašnjoj Mletačkoj Republici. Naime, ulica i dio grada Korčule, po postojećim zapisima koji postoje i danas, u kojem se nalazi tzv. Kuća Marka Pola, odgovaraju prostoru koji od najranijih dana pripada upravo porodici Polo.
O porijeklu imena takođe ima sporenja, italijansko ili hrvatsko porijeklo, ali najlogičnija se čini pretpostavka da je ime slovenskog porijekla i dolazi od ptice vodarice koja se u tom kraju nazivala pol. Tome u prilog ide i sam grb porodice Polo, koji u sebi sadrži slike četiri ptice vodarice, pa i sam Marko se potpisivao s Pol, a ne latiniziranim Polo.
Njegovi otac Nikola i stric Mate još prije Markovog rođenja bili su poznati trgovci koji su najviše trgovali na Bliskom istoku, a 1260. godine boravili su u Konstantinopolju te tako predvidjeli političke promjene u carstvu kada su svoja bogatstva pretvorili u drago kamenje i napustili grad i uputili se u Aziju.
Hiljade pustolova i istraživača, nadahnute njegovim pričama, kretale su u nepoznato, želeći doživjeti barem dio onoga o čemu je Marko Polo pričao
Između 1261. i 1269. godine prešli su put do Kine, priključivši se velikom mongolskom Kublaj-kanu, koji je u to vrijeme imao svoju prijestonicu u današnjem Pekingu.
U međuvremenu je majka Marka Pola preminula i njega su odgajali ujak i ujna. Marko Polo je rastao i učio mnoga trgovačka znanja kao što su strane valute i upravljanje trgovačkim brodovima.
Iz Kine su se njegovi otac i brat vratili kao Kublaj-kanovi poslanici papi s pismom u kojem Kublaj-kan moli papu da mu pošalje učene ljude koji bi podučavali u njegovom carstvu. Kad su oni s papinim odgovorom i sa dva Dominikanca krenuli ponovo prema Mongoliji 1271. godine poveli su sa sobom i 17-godišnjeg Marka Pola. Nakon četiri godine putovanja stigli su do Kublaj-kana. Marko Polo je postao kanov pouzdanik i ostao u njegovoj službi 17 godina. Svojim izgledom i inteligencijom zadivio je tadašnjeg najmoćnijeg vladara na svijetu i on ga je primio u mongolsku diplomatsku službu u kojoj je postigao zavidne rezultate.
Tada je proputovao mnoge zemlje Dalekog istoka sve do današnjeg Mjanmara i Vijetnama, gdje je upoznao mnoge jezike i običaje tih naroda, a 1292. godine pružila im se prilika da se vrate nazad. Tako su nakon tri godine putovanja Marko Polo, njegov otac i stric stigli 1295. godine u Veneciju. Više od 25.000 pređenih kilometara i 24 godine trajanja, sa kojih su donijeli mnoštvo "čudesa" u Evropu, zbir je njihove legendarne odiseje.
Njihov povratak značio je susret mnogih sa do tada neviđenim čudesima.
Marko Polo je 7. septembra 1298. godine, kao zapovjednik mletačke galije, učestvovao u najvećoj pomorskoj bici srednjega vijeka, onoj između Venecije i Đenove, koja se zbila pred Korčulom. U tom pomorskom boju poginulo je 7.000 Mlečana, a 7.400 ih je bilo zarobljeno, čime je Venecija doživjela poraz od kojeg se dugo oporavljala.
Među zarobljenicima bio je i Marko Polo, koji je, nakon četiri dana u korčulanskoj tamnici, proveo godinu dana u đenovskom zarobljeništvu.
Tamo je diktirao svoje pustolovine i doživljaje u Kini svom zatvorskom sadrugu Rustićianu da piše na francuskom provansanskom jeziku. Tako je nastala poznata putopisna knjiga pod naslovom "Livre des merveilles du monde". Štampana je na pergamentu u nekoliko desetina primjeraka, jer tada u Evropi još nije bio izumljen papir. Danas je ta knjiga poznatija kao "Il milione".
U avgustu 1299. godine pušten je iz zatvora i vratio se u Veneciju, gdje je s ujakom i ocem radio u trgovačkoj firmi i ubrzo postao bogati trgovac. Godine 1300. oženio je Donatu Badoer, kćerju trgovca Vitale Badoera. Imali su tri kćerke - Fantina, Belela i Moreta.
Vjeruje se da porodica Polo potiče sa ostrva Korčula
Polova knjiga otkrila je tada zaostaloj Evropi jednu razvijenu i moćnu kinesku civilizaciju, a mnoga zapažanja najvećeg putnika svih vremena o stvarima i pojavama u Kini činila su se kao razigrana mašta talentovanog pisca. On je u njoj, između ostalog, govorio o gradu Kansai sa 10.000 mostova i grijanim ulicama s bajkovitim palatama i vrtovima, o sistemu pošta konjskom zapregom, koja je veoma djelotvorno funkcionisala, o papirnatom novcu, o nafti kao izvoru energije, o čudotvornim ljekovitim travama, o bogatim tkaninama svih vrsta, boja i dezena, nalazištima zlata i dijamanata, mirođijama, neobičnim životinjama, tehnikama ratovanja i vladanja, suzbijanju inflacije i falsifikovanja pomoću neizbrisivog kraljevskog žiga - o stvarima o kojima Evropa nije mogla ni sanjati.
Njemački kartograf Johan Šener zapisao je 1533. godine: "Iza Sinae i Ceresa, mitskih gradova centralne Azije, otkrića mnogih zemalja zasluga su Marka Pola. Obale tih zemalja nedavno su oplovili Kristofor Kolumbo i Amerigo Vespući u svojim putovanjima po Indijskom okeanu."
Pokazaće se, da Kolumbo nije stigao do predjela koje je opisao Marko Polo, jer ga je na putu do njih zaustavilo kopno koje će po Amerigu biti prozvano - Amerika. Ali, preko linije horizonta, Kolumba i druge velike istraživače privlačili su upravo Markovi živi prikazi. Poznato je da je Kolumbo od 1451. do 1506. godine posjedovao latinsko izdanje Markove knjige i u bilješkama koje je pravio tokom putovanja upoređivao vlastita otkrića s mjestima koja je Marko opisao.
Njegova knjiga čitana je na kraljevskim dvorovima i u plemićkim palatama s velikim užitkom i zanimanjem, a danas se smatra najvećim putopisom u svjetskoj književnosti.
Na italijanskom je dobila naslov "Il millione" (Milion), vjerovatno zbog velikih brojki kojima je Marko opisivao svoje doživljaje, a na engleskom "The Travels of Marco Polo" (Putovanja Marka Pola). Ona je poslužila i kao uzorak za brojne moderne romane.
U posljednje vijeme pojavile su se tvrdnje da čuveni istraživač navodno uopšte nije stigao u Kinu, a da je u svom bestseleru objavio informacije koje je čuo od drugih. Putovanja Marka Pola u Kinu i na Daleki istok načinila su ga jednim od najvećih svjetskih istraživača u istoriji, ali arheolozi sada vjeruju da on nikada nije otišao tamo.
Čak su ga njegovi prijatelji na samrtnoj postelji pitali zbog čega je napisao i ispričao toliko neistina, a on im je kratko odgovorio: "Nisam napisao ni pola od onoga što sam vidio i doživio, jer sam znao da mi nećete vjerovati".
Arheolozi smatraju da je na obalama Crnog mora pronašao prodavnice persijskih trgovaca sa robom iz Kine, Japana i Mongolskog carstva. Prema njihovom mišljenju, Marko Polo je kombinovao prikupljene informacije i objavio ih u svojoj knjizi.
Arheolozi posebno ukazuju na nedosljednosti i netačnost u njegovim opisima invazija, koje je Kublaj-kan pokušao da izvrši na Japan 1274. i 1281. godine.
"On brka ta dva datuma, miješa detalje o prvoj ekspediciji sa onima iz druge", pojasnili su arheolozi.
Polo je tvrdio da je obišao Kinu uzduž i poprijeko, a arheolozi ne mogu da vjeruju da nije opisao Kineski zid.
Mišel Kartje, direktor Visoke škole društvenih nauka, to pojašnjava riječima: "Marko Polo nije vidio Kineski zid iz prostog razloga što zid tada nije ni postojao".
On kaže da su zapušteni ostaci zida koji su se u to vrijeme nalazili na sjeveru Kine imali izgled zemljanih nasipa bez građevinskih radova, kula i osmatračnica.
Arheolozi upućuju i na to da su mnoge karakteristične crte kineskog društva izmakle velikom trgovcu. On opisuje ljepotu i toalete Kineskinja iz visokog društva, nigdje ne spominjući njihova bandažirana stopala, što je jedna od najvećih kulturoloških razlika u odnosu na evropski način života.
Kineska tradicija koja se sastojala u tome da se stopala žena snažno stežu platnenim trakama kako bi ostala mala morala bi makar da začudi Evropljanina. Osim ako Polo, posjećujući Mongole, nije imao pristupa eliti kineskog društva.
Izgleda da je kaligrafija Pola takođe ostavila potpuno ravnodušnim. U vrijeme kada upotreba papira nije bila raširena u Evropi, Kinezi su uveliko koristili pisana dokumenta. Napisi su uveliko ukrašavali paviljone, svetilišta, gradske kapije, vrtove, čak i stijene jezera Hangžu.
Nije pomenuo ni čaj, tada potpuno nepoznato piće na Zapadu, što je začudilo arheologe.
Knjiga Marka Pola sadrži omaške i neistine. Tako je grad Kancionfu smjestio na pogrešnoj obali Žute rijeke.
Sedam vijekova nakon ovih događaja, teško je razdvajati nestvarno od stvarnog. Već i neuobičajen stil knjige Marka Pola izaziva sumnje. Djelo ne liči na putopis, već prije svega na priručnik iz geografije i istorije. U njemu je malo prepoznatljivog, a većina opisa je bezlična. Svjedočanstva o Marku Polu data su veoma škrto.
Godine 1323. zbog bolesti Marko Polo bio je prikovan za krevet. Osmog januara 1324. godine, uprkos naporima ljekara, umro je u svojoj postelji.
Njihov povratak značio je susret mnogih sa do tada neviđenim čudesima
Sahranjen je u Venecijanskoj crkvi San Lorenco di Venecija.
Njegova porodica je za izvršenje njegove oporuke zahtijevala Điovanija Đustinianija, sveštenika iz San Prokoloa. Njegova supruga Donata i kćerke nasljedile su jednake dijelove njegove imovine. Crkva je dobila svoj dio imanja prema tadašnjem zakonu, a sam Marko Polo je odredio da taj dio pripadne crkvi San Lorenco. Takođe je testamentom pustio na slobodu roba Tatara, koji ga je pratio na putovanjima po Aziji.
Uprkos svemu, njegov putopis ostaje, neposredno ili posredno, sažeto i dragocjeno svjedočanstvo o tadašnjem Orijentu.
Marko Polo postao je legenda Korčule i njen najprepoznatljiviji imidž. O njemu, kao Korčulaninu, pišu brojne revije i novine, snimaju se dokumentarni filmovi. Grad Korčula je osnovao Međunarodni centar "Marko Polo" za istraživanje života i djela čovjeka koji je bio daleko ispred svog vremena i koji je živio najzanimljivijim mogućim životom.
Dobili ime po Marku Polu
- Podvrsta ovaca poli, lat. Ovis ammon polii, opisana prilikom prelaza planine Pamir, nazvana je po Marku Polu
- Godine 1851. jedrenjak - kliper, izgrađen u St. Džonu, Nju Brunsvik, nazvan je "Marko Polo". To je prvi brod koji je oplovio svijet za manje od šest mjeseci.
"Il millione"
Knjiga Marka Pola, poznata pod italijanskim naslovom: "Il millione", treća je najprevođenija i najčitanija knjiga u ljudskoj istoriji nakon Biblije i Kurana.
Hiljade pustolova i istraživača nadahnjivale su se njegovim pričama, pa su kretali u nepoznato, želeći vidjeti i doživjeti barem djelić onoga o čemu je Marko Polo pričao. Najpoznatiji među njima bio je Kristofor Kolumbo.
Njegova knjiga imala je presudan uticaj u doba velikih otkrića. Geografske karte Dalekog istoka vijekovima su izrađivane baš po njegovom putopisu.
Novi broj
Riječ milion dovodi se u vezu s Markom Polom. Kada se vratio u Veneciju pričao je svoje doživljaje, čak i megalomanski uvećavajući činjenice, opise i brojke. Ubrzo je po tome postao poznat, te su dotadašnje "normalne" znamenke i relacije postale premale da bi pratile njegova opisivanja. Ali za broj 1.000.000 tada nije bilo posebnog brojčanog izraza nego se koristio naziv "hiljadu hiljada". Kako je njegovo drugo ime bilo Emilio, dakle puno ime Marko Emilio Polo, ubrzo se među mletačkim pukom proširila kovanica "emilioni", iz čega je, sitnim modifikovanjem, "rođen" novi broj.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.