Tunis je lepa i raznovrsna zemlja sa bogatom istorijom, bezbjedna, sa ljubaznim, lijepim, mladim i veselim stanovništvom; predstavlja zaista turistički raj za svakog kome je potreban oporavak, mir, ljepota, čist morski vazduh, predah nakon teške zime.
Volim ovu zemlju i čim se vratim sa našeg ranoprolećnog odmora, planiram sledeći odlazak. Dobro smo upoznali veliki dio zemlje, obilazeći je autobusom, vozom, luažima (ne baš udobna kombi vozila uglavnom za lokalno stanovništvo), vrlo često u sopstvenoj režiji i organizaciji.
Svuda beskrajno plavo-zeleno more, kilometri pješčanih plaža, skoro uvijek vedro plavo nebo i sunce, sunce... Pretežno bjele kuće i u manjim mjestima obavljaju desetine metara visoke bugenvilije u svim bojama i nijansama. (Hergla kod Susa sa svojim korparima.) A mirisi .... Možda su oni inspirisali Elzu Skijaiapareli, koja je živela u Hamametu, da kreira svoje poznate mirise. Velike površine maslinjaka na blago bregovitom severu, beskrajni zasadi urmi prema jugu i još južnije Sahara sa divnim oazama. (Tozer sa svojim palmama, Nefta, Gafsa). Brojni su tragovi burnih vremena, ruine poznate Kartagine, te Kerkuana, ostaci rimskih naseobina često dobro očuvanih kao El Jem, Sbietla, Duga, brojni divni mozaici (izuzetan Bardo muzej u Tunisu), čudesni i živopisni gradovi, cjeline iz perioda vladavine arapskih dinastija sa davno izgrađenim kazbama, ribatima (tvrđave), sukovima, džamijama (Keruan). Ima divnih primjera građevina, vila iz najnovijeg „francuskog“ doba, prekrasno pozorište u stilu secesije u glavnom gradu.
Vila Žorža Sebastijena, rumunskog aristokrate, koji je takođe živeo u Hamametu, danas je internacionalni kulturni centar i predstavlja jednu od najlepših zgrada u gradu. Jako zanimljive su nastambine u špiljama (Matmata), gde i danas žive pripadnici nekih plemena. Sukovi, nedjeljne pijace u svakom gradu su pune života pa i radosti. Prodaje se najraznovrsnija roba u ogromnim količinama, domaći predmeti od keramike, odjevni predmeti, koža, vuna, tepisi, tkanice, obuća, čak i dobra polovna odjeća i obuća, tašne i drugo uglavnom iz Francuske, voće, najljepše jagode u martu, mandarine, narandže, gomile svežeg bosiljka i drugih aromatičnih trava i naravno začini... Ništa nije suviše skupo, može se cenjkati, što nije uvek lijepo i dostojno. Bučno je, temperamentno. Ne smetaju nam domaći koji „nasrću“ na razne načine na plažama, u sukovima. Ne teramo ih, upuštamo se uvek u razgovor. Objasnim da sam stara, da sam stoti put u Tunisu, da imam sve suvenire, da sam jahala kamile čak u Douzu, u pustinji (nezaboravno!). Ne ljute se tada ako ništa ne kupimo ili ne unajmimo kamilu. Ako damo koji tuniski dinar za neku uslugu, presrećni su i zahvalni, a i mi zadovoljni.
Zemlja predusretljivih ljudi
Svaki susret znači za njih pokušaj uspostavljanja komunikacije. Pozdrave na nekom od jezika otpozdravim na istom. Sledi pitanje: „Kako ste?“ - „Hvala, dobro“ odgovorim. A onda ja nastavim na njihovo zaprepašćenje: „Where are You from?“ (Odakle ste?) Onda se oboje smejemo. Zna da sam ga „pročitala“. To bi on zatim pitao. Hoteli su divni i čisti, većina direktno na plaži, sa puno negovanog zelenila i cvjeća, izvrsna hrana. Ljudi su svuda predusretljivi.
Istine radi, mora se primjetiti, da su ulice dosta prljave i od dosta plastičnih kesa, flaša i papira i građevinskog šuta, samo ih vetar čisti. A ja nad tim prizorima žmurim! Ja vidim samo lepotu, koja za mene znači Tunis. Ova mala zemlja u velikom arapskom svijetu predstavlja danas zaista izuzetak. Bilo je veče, prohladno i vetrovito i nakon dnevnog izleta u Nabel i Hamamet, koji smo kao i uvjek sami organizovali, vraćali smo se za Sus. Bir Bu Rekba je malo i siromašno mesto sa oko 6.000 stanovnika par kilometara od mora i Hamameta do koga se vozom ne može doći iz Susa pa se u ovom neuglednom mjestu presjeda na taksi, luaž ili jedan mali lokalni voz. Jedna od par ulica nalazi se pored presušene rečice sa dosta đubreta koje se baca sa ulice u kojoj su i manje kuće sa trgovinama uglavnom prehrambene robe za lokalne potrebe.
Jedna od njih je mesnica sa ostacima neprodate robe, više nego neprivlačnog izgleda i za nas neugodnog mirisa. Pred mesnicom stoji crno-bjela krava nogom vezana za suvo i prljavo tle. Šetamo, čekajući voz, a ona, sirota, tužno muče u pustoj večernjoj tišini. Kao da traži pomoć. Osjeća šta joj se sprema. A i tlo ispod nje ima miris smrti. Krave su pametne životinje. I ne samo krave. Osjetila sam strašnu tugu. Ponovo jedno biće traži pomoć, a ja sam tako bespomoćna. Sirotoj ovci koju je u trenutku zaklao mesar pred svojom mesnicom u Susu usred sunčanog dana, a u glavnoj ulici ispred nas zaprepašćenih, tek izašlih iz taksija, nismo mogli pomoći. Krv se u jakom mlazu slivala do naših nogu. A prodavačica u susjednom butiku na samo par metara razdaljine, okružena svojim šarenim haljinama i majicama, gledala je skrštenih ruku taj užasni prizor!
Ljubaznost i franscusko nasljeđe
Idemo prema maloj željezničkoj stanici u „glavnoj“, nešto prometnijoj ulici koja je upravna na ovu trgovačku ulicu. Stanica je dosta prijatnog izgleda, svježe ofarbana, sa nešto cvjeća i zelenila.
Vjetar jako duva, navlačim maramu na „arapski“ način (tako štiti od vjetra, sunca, pjeska, hladnoće) i bježim u čekaonicu, da ne čujem vapaj, mukanje nesrećne životinje za koju će dolazeća noć biti poslednja, a tvrdo i prljavo tle stratište. Oko nas tama i siromašno loše odjeveno lokalno stanovništvo. (Inače nema se utisak da u Tunisu ljudi gladuju.)
U već potpunom mraku prisjećam se male kamile koju sam gledala iz autobusa negdje u pustinjskom djelu Tunisa prošlog proljeća. Duž pustog druma ka Tozeru kraj jedne „mehane“ čekala je ona, nogom vezana za zemljište, nekog gladnog gosta koji će biti uslužen svežim kamiljim mesom ako to zaželi. Ali ona bar ništa nije slutila.
Imam loše predosećanje. Nas dvoje sami u pomrčini okruženi lokalnim stanovnicima propuštamo naš voz u zabuni jer nam je mladić, uljudni službenik na željezničkoj stanici ujutro pri dolasku u redu vožnje zaokružio pogrešno vrijeme, tj. vrijeme voza koji prolazi kroz Sus, ali se tamo ne zaustavlja. Južnjačka površnost i neodgovornost, uz ljubazno ponašanje koštala je malo živaca i uzrujanja, no stiže drugi voz, ulazimo bez rezervacija u prepun voz pošto su naše rezervacije već u Susu. Izlazimo desetak kilometara prije i uz pomoć luaža, kombija za lokalni prevoz, stižemo u naš hotel na vrijeme da još dobijemo večeru.
U Tunisu ipak sve nekako dobro funkcioniše (francusko nasljeđe) i mi nećemo odustati od naših kasno zimskih putovanja na koja su nas uputile prije više godina pametne ptice, elegantne rode koje su čari Tunisa spoznale mnogo ranije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
