Putovanje

"Nezavisne" u Sentandreji: Srpska kafana u kojoj je Spilberg zaboravio platiti račun

"Nezavisne" u Sentandreji: Srpska kafana u kojoj je Spilberg zaboravio platiti račun
Foto: NN | "Nezavisne" u Sentandreji: Srpska kafana u kojoj je Spilberg zaboravio platiti račun
Dejan Šajinović

Kada imate automobil, slobodan dan pred sobom, lijepo vrijeme i želju za putovanjima, doživjeti magiju upoznavanja novih ljudi i mjesta samo je pitanje dobre volje.

Tako smo prilikom nedavnog boravka na Dunavskom forumu u Budimpešti moja koleginica Tamara Ćuruvija s RTRS i ja odlučili da kraj boravka u mađarskoj ljepotici okrunimo posjetom Sentandreji, mjestašcetu na samom rubu Budimpešte, nadaleko poznatog po tome što se tu krajem XVII vijeka naselilo 8.000 srpskih porodica, bježeći od osmanske sile koja je prodirala Balkanom, predvođenih patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem.

Zbog odluke da obiđemo ovu varošicu nismo zažalili, a priča koja slijedi objasniće i zašto.

Prvi domaćin

Najveći izazov - probijanje zakrčenim budimepštanskim ulicama iz centra prema Sentandreji - prebrodili smo odmah na početku naše mini-turneje, a naša nas je škoda, mic po mic, semafor po semafor, raskrsnicu po raskrnicu, dovezla do centra Sentandreje.

Već letimičan pogled pokazuje da je ova varošica prožeta srpskim tragovima - svako malo u zidu neka ploča uklesanim slovima pripovijeda o ovom ili onom uglednom Srbinu koji je Sentandreju nečim zadužio. Natpisi na izlozima i vratima Miroslavljevom ćirilicom goste pozivaju na primamljive slatkiše, a najviše na nadaleko poznati marcipan.

Naš prvi domaćin je Milorad Margaritović, vlasnik srpske kafane "Korner" na Trgu cara Lazara, sasvim moguće i najstarije srpske kafane u Mađarskoj. Prvim napicima u njoj okrijepili su se putnici namjernici još davne 1797. godine. Milorad joj je vlasnik 17 godina, a s ponosom ističe da pripada najstarijoj srpskoj porodici u Sentandreji.

S još većim ponosom pokazuje nam najsvetiji srpski simbol Sentandreje, vjerovatno i više nego poznat svakom od vas ko je u ovom gradu boravio - spomenik knezu Lazaru, na čijem vrhu je, predanje kaže, baš onaj krst koji je označio velikanov grob.

Margaritović nam kaže da je tu, odmah pored njegove kafane, bio izgrađen drveni manastir koji je natkrilio Lazarev grob. Kada su, šest godina kasnije, Srbi posmrtne ostatke kneza vratili u Srbiju, manastir je nestao u požaru, ali kafana koja je kasnije nikla pored njega preživjela je do današnjih dana.

U srpsku kafanu, kaže nam, svakodnevno dolaze gosti iz Srbije - od Vladinih zvaničnika, sportista, glumaca i drugih uglednika, pa do običnih građana. Ipak, ne dolaze samo gosti iz Srbije, naprotiv: Sentandreja je turističko mjesto gdje godišnje svrati čak milion turista, a Miloradova kafana je nezaobilazna stanica za mnoge od njih. Uz osmijeh nam pripovijeda anegdotu kada je u njoj boravio proslavljeni režiser Stiven Spilberg.

"Došao je sa ženom i šest tjelohranitelja. Kad je popio kafu otišao je u toalet, a onda izišao iz kafane. Kad je to vidjela moja šankerica otrčala je za njim i rekla: 'Ja znam ko ste vi i da imate puno para, ali niste platili račun. Ako odete, gazda će da me ubije.' On se nasmijao i izvinio jer su njegovi tjelohranitelji zaboravili da plate. Platio je račun, a kasnije nam je došao ponovo", kaže on.

Kafana oblijepljena novčanicama

Miloradova kafana poznata je i po još nečem što je čini pravom turističkom atrakcijom. Iznutra je sva oblijepljena novčanicama iz cijelog svijeta. Ta neformalna tradicija nalaže da se gost potpiše na novčanicu iz svoje zemlje i zalijepi je na zid. Milorad u šali kaže da nije siguran vrijedi li više kafana ili novčanice. Nakupio ih je iz čak 109 država svijeta. Ova neobična tradicija, kao i većina sličnih, započela je sasvim spontano, s jednim srpskim folklornim društvom, angažovanim povodom njegovog preuzimanja kafane.

"Bilo je to u maju 2000. godine. Devojke iz grupe stavile su one naše stare dinare na zid. Kasnije su gosti sami počeli da lepe novčanice. Sam Bog zna koliko ih sada ima, svi zidovi su potpuno oblepljeni", ističe on.

Međutim, turiste ne oduševljava samo interijer - Milorad kaže da je kafana poznata i po obilnim porcijama.

"Služimo tradicionalna srpska i mađarska jela, a dolaze nam gosti iz celog sveta. Najviše sad tu imamo Kineza, a onda Austrijanci, Nemci, pa Francuzi. Ne znam nikog da je rekao da je porcija bila mala."

Srba je u Sentandreji ostalo još jako malo, svega devedesetak, možda ni toliko. Od sedam srpskih crkava koliko ih je bilo, tu su još četiri, a Milorad kaže da je i to mnogo za tako malu zajednicu. Međutim, kaže, i to Srba što još ima drži se zajedno.

"Crkva čini sve da nas okuplja. Zajedno idemo na službe, jedni drugima na slave. Moja krsna slava je Spasovdan, pa mi ceo grad dođe da čestita. Zajedno slavimo Božić i Uskrs i trudimo se da naša tradicija ne odu. Posle slavlja odemo kod oca Galića da nazdravimo rakijom", dodaje.

Na rastanku pitamo koliko se može zaraditi u njegovoj kafani kao konobar, a njegov odgovor nasmijao nas je do suza:

"Ti kad bi znao koliko možeš kod mene da zaradiš, ostavio bi svoj posao! Mora mnogo da se trči i radi, ali kući svaki dan odneseš 60 do 70 evra. Sad kod mene radi Marko, a kad je dobio prvu platu nije mogao da veruje. Nećeš ovo da staviš u novine? Ako znaš mađarski, srpski, nemački i engleski, možeš da radiš kod mene", priča nam, a svi se smijemo.

Eparhija budimska

Za kraj naše posjete odlazimo u Eparhiju budimsku, odmah pored saborne crkve, ali otac Galić nije bio tu. Ugostio nas je sveštenik Nikola Počuča, kome se izvinjavamo na nenajavljenom dolasku. Rado je pristao da nam pokaže crkvu i muzej u kojem se čuvaju ikone. Rodom je iz Okučana, a u Sentandreji službuje kao sveštenik Srpske pravoslavne crkve.

Crkva se trudi, kaže nam, koliko može da okupi Srbe, mada, priznaje, mnogo mladih život odvede nekim svojim tokom, pa je sve teže srpsku tradiciju očuvati i proslijediti narednim generacijama.

Na samom izlazu iz starog turističkog dijela Sentandreje nalazi se Turistički biro, međutim, na našu žalost, službenica je odbila da nam kaže nešto o samom mjestu, njegovim zanimljivostima i istoriji.

Puni prelijepih utisaka odlazimo prema automobilu planirajući put nazad u Banjaluku, s namjerom da se u Sentandreju prvom prilikom ponovo vratimo.

Možda u Turističkom birou onda bude radila malo ljubaznija radnica, pa ćemo našim čitaocima rado pripovijedati još zanimljivosti ove predivne varošice, kojih sasvim sigurno ima mnogo.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije