Konačno sam u oblacima, gdje mi je glava oduvijek i bila - prva je misao koja mi je odzvanjala sviješću nakon što sam se popeo na, gustom maglom skriveni vrh planine Biokovo.
Nazvan po svetom Juri, na 1.762 metra nadmorske visine, to je, pored dva vrha na Dinari, najviši vrh Dalmacije i Hrvatske. Sa njega se, kažu, kad je lijepo vrijeme, vide 250 kilometara daleki vrhovi Apenina u Italiji. Ovako, kroz oblake, pogled u jednom pravcu jedva je dosezao do hrvatske obale i manjeg dijela Jadranskog mora, što uopšte neće umanjiti moj doživljaj.
Vrh i aprilsko kupanje
Sveti Jure je za katolike isto što i sveti Đorđe za pravoslavne - i ako bi se išta trebalo nazvati po ovom svecu, jeste upravo vrh s kojeg bi najzgodinije bilo ubiti kakvog zmaja ili aždaju, kako vam drago. Međutim, mala crkva ispod ogromnog TV tornja svjedoči da se ovdje odigrala neka druga bitka. Ratovale su tehnologija i religija. Za vrijeme komunizma, 1965. godine, nekome je palo na pamet da sruši više vijekova staru crkvu radi pomenutog tornja, da bi 1968, nekoliko metara pored bila izgrađena nova. Danas je to crkva koja je najbliža nebu u Hrvatskoj - nalazi se na višoj geografskoj tački od svih ostalih. Iako TV toranj iz daljine djeluje kao koplje svetog Jure iliti Đorđa, ta skalamerija iz blizine, za razliku od kamene crkve, odudara od prirodnog ambijenta.
No, biokovski vjetrovi ovdje su izmirili floru i faunu sa civilizacijom, a kamoli kapelu i "koplje". Mene i ostale planinare vratili su nazad na visinu mora, da se ugrijemo na Makarskoj rivijeri. Naravno, po staroj planinarskoj etici, nakon što sam sišao s nje, poklonio sam se i zahvalio planini. Ta ceremonija imala je dodatnu draž, jer je u međuvremenu granulo aprilsko sunce, pa je naklon ujedno bio i skok u more. Plivanje, ovaj put, nije bilo drugačije, jer je tek četvrti mjesec u godini, već zbog toga što mi je Makarska velikodušno vraćala energiju, ostavljenu kod njenog čuvara - kamenog diva Biokova. Čovjek i priroda su, kažu, u planini jedno, a Biokovo i Makarska su, isto tako kažu, "dva tila, a jedna duša". Na licu mjesta uvjerite se da je to zaista tako, pa zaboravite da ste tamo zapravo gost. Taj utisak prisutan je još i u nedoumici sam da li sam tamo vjekovao ili proveo samo dva dana?!
Jubilej "Kozare"
Planinarsko društvo "Kozara" iz Banjaluke ove godine slavi jubilej - 80 godina postojanja. Pedeset godina prije nego što sam se rodio, tu iz komšiluka ljudi su kretali u osvajanje vrhova širom Balkana i Evrope. Trideset godina to rade i za vrijeme mog života.
Učinilo mi se da je krajnje vrijeme da se i sam pokrenem, što je prvi i najvažniji korak za svakog kome su dosadile subotnje kafe u gradu, praćenje fudbala u sportskim kladionicama i slična bezidejnost. Elem, krenusmo sa "Kozarom" u tri sata iza ponoći sa petka na subotu. Mada je vremenska prognoza bila krajnje loša, u minibusu bilo nas je 22 sa vozačem. Dakle, sva mjesta - popunjena. Kiša je padala skoro sve do sela Makar, gdje smo se iskrcali iz vozila i odakle smo u 10 ujutru krenuli u "osvajanje" Biokova. Tamošnji vodič našem vodiču dao je ključeve planinarskog doma "Slobodan Ravlić Lokva".
Prije nego što smo tu i noćili, u inat meteorolozima, u gotovo idealnim vremenskim uslovima čekalo nas je šestočasovno pješačenje. Poslije noćenja isto toliko. Kada bismo vremenski prilog "noćas" zamijenili prilogom "danas", jedna strofa Tina Ujevića glasila bi ovako: "Danas se moje čelo žari, danas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari, umrijet ću danas od ljepote".
Nije poznato da li je ovaj pjesnik, rođen podno Biokova, mislio na rodnu planinu kada je pisao gore navedene stihove, ali se oni tamo u punom smislu te riječi osjećaju. Prolazeći kroz rijetke šume za leđima ostavljali smo morsko plavetnilo spojeno sa oblacima. Tako je bilo sve do vrha Vošac, odakle su u spoju ljepote sa surovošću uslijedili golet, krš i duboke vrtače. U povratku, razumije se, sve je bilo obrnuto.
Mješavina morskog i planinskog vazduha zajedno sa pogledom, činili su radost za organizam. Na planini jednostavno vladaju vedrina i raspoloženje, a društvo nije ništa manje zanimljivo od onog sa već pomenute subotnje kafe. U sport, umjetnost, politiku, društvene i prirodne nauke, planinari se ne razumiju ništa manje od "kafanaca". O svemu tome zbori se za vrijeme pauza i u planinarskom domu, a hod je uglavnom gluv i prepušten je čulu vida.
Poenta nije u nadmetanju, brzini i dokazivanju, nego u uživanju u svemu što vas okružuje. Hoda se u ritmu najsporijeg u grupi, nasuprot onome što nas čeka u gradskoj vrevi, ka kojoj iz Makarske krenusmo u nedjelju, u 18 sati. Kako smo se vozilom približavali Imotskom, iz oblaka je izvirio Sveti Jure sa TV tornjem. Neki su otvoreno iskazivali žal što baš tog momenta nismo gore i što ne gledamo na Italiju, a ja sam se opet sjetio Tina Ujevića: "U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine./ Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem/ da više ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama."
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
