Iako je Novi Sad sam po sebi sjedište muza (muzej, od starogrčkog musío - sjedište muza) posjeta muzejima grada na Dunavu čini posebno zadovoljstvo.
Tu, odmah na Trgu slobode, nalazi se rad Ivana Meštrovića - spomenik Svetozaru Miletiću s podignutom desnom rukom. U ruci mu strelica za pikado, u šali će vam reći Novosađani, jer krugovi na Katedrali, u čijem pravcu monument gleda, neodoljivo podsjećaju na metu za popularnu igru. Pored Miletića odabrana ekipa. Ćošak iza, odmah desno, stoji Laza Kostić, na drugoj strani trga čeka vas čika Jova Zmaj sa štapom, potom na ulazu u Dunavski park Joakim Vujić, a u parku sjedeći Đura Jakšić i bista Mike Antića. Miku su mogli izvajati i u ležećem položaju, pomislio sam, jer je po dolasku u Novi Sad, po sopstvenom priznanju, prve dvije večeri prespavao baš u ovom parku. Imao sam viška vremena jedno nedjeljno prijepodne u ovom gradu, kojeg ne zovu bez razloga Srpska Atina, pa sam se uputio tuda ka Petrovaradinskoj tvrđavi.
PUT DO TVRĐAVE
Do tamo sam začas stigao pješke, a tako bi, čini mi se, bilo i da sam hodao satima, jer jednostavno sve što može da se vidi u ovom gradu pred širinom ravnice i ljepotom arhitekture čini vrijeme relativnim faktorom. Prije tvrđave prešao sam most preko Dunava, a prije mosta na prekriženoj tabli pisalo je "Novi Sad", dok je na onoj transparentnijoj stajalo "Petrovaradin". Ovdje sam se malo zbunio i pomislio kako bi neki veći stranac od mene sada razmišljao o Novom Sadu kao o nekom manjem mjestu. Brzo shvatih, što nije mogao taj imaginarni stranac o kojem razmišljam da razmišlja o Novom Sadu, da Petrovaradin ima status opštine. Iako pripada širem gradskom jezgru, Petrovaradin se ne da.
Novi Sad je ipak nastao kao njegovo pomoćno naselje. Zabuna, i dalje govorim o imaginarnom strancu, bila bi još veća kada bi na tvrđavi iznad Dunava vidio tablu "Muzej grada Novog Sada". Tu, u srcu tvrđave, na ulazu u muzej sreo sam dva momka kako puše i neobavezno ćaskaju.
"Koliko je ulaz", upitah. "Dvesta dinara za studente", reče mi jedan od njih. Htjedoh obrazložiti kako odavno nisam student, no umjesto toga ote mi se: "Ljudi, već neko vrijeme indeks ne nosim sa sobom". "Verujemo ti da studiraš", glasio je kraj ovog kratkog dijaloga i tako, dok mi je sujeta laskala na pragu četvrte decenije, uđoh unutra i naiđoh na prvu postavku. Obično po ulasku u ovakav tip muzeja put u prošlost može da počne, ali pošto sam boravio gdje jesam, zapravo samo sam se šaltao iz epohe u epohu.
PRVI SVJETSKI RAT
Pažnju mi je privukla izložba mr Siniše Jokića: "Oružje i vojna oprema iz Prvog svetskog rata". Radi se o kolekciji istorijskog odjeljenja muzeja koja je izložena 2014. godine, na stogodišnjicu početka rata i tu će vjerovatno ostati sve do 2018. Zavidna kolekcija vatrenog i hladnog oružja tjerala je na razmišljanje. Kome je sve pomogla ili presudila ova artiljerija? Koga su usrećili ili unesrećili ovi mitraljezi, puškomitraljezi, puške, pištolji, revolveri, sablje, mačevi i noževi? Koga su sve sačuvali šljemovi i ko se na kraju dičio odlikovanjima? Današnjim eksponatima prije jednog vijeka rušene su imperije. Fotografije vojnika, koji su bili mnogo mlađi nego ja sada i čiji pogledi su sjekli kao izložene sablje koje su nekad koristili, govorile su o njihovoj odiseji i otkrivali držanje prekaljenih staraca. Na njihovim licima mladost je posljednje što se primijeti. Kada bi se jedan takav pojavio na vratima muzeja, momak na vratim koji mi je naplatio ulaz, pobjegao bi glavom bez obzira - za mene je pomislio da sam student. Srpska uloga u ovom ratu, poznato je i pticama na grani, bila je ogromna, a gubici nemjerljivi. Dobici su, između ostalog, bili Vojvodina, Novi Sad i Petrovaradin, koji su konačno ušli u sastav srpske države. U sveopštoj atmosferi pobjede nad Austrougarskom monarhijom 1918. godine, kako stoji u muzeju, novonastala Kraljevina Jugoslavija počela je da ruši vojna utvrđenja neprijateljske strane. Porušene su tvrđave u Osijeku i Zagrebu, međutim general Dragoš Đelošević, zadužen za ovu rabotu, kada je došao do Petrovaradina, jednostavno je stao i nije mogao da postupi po naređenju. Pretpostavljamo, piše kustoskinja mr Atila Horiok, da mu se tvrđava veoma svidjela.
300 GODINA BITKE KOD PETROVARADINA
"Zahvaljujući šarmu, koji je i danas krasi, ostala je jedina gotovo u potpunosti sačuvana austrougarska vojna građevina u Srbiji", kaže Horiok za tvrđavu koju je na starim srednjovjekovnim temeljima podigla austrougarska vojska davne 1692. godine nakon pobjede nad Osmanlijama u Velikom bečkom ratu (1683 - 1699).
Nakon teških poraza u ovom ratu, Osmanska imperija pokušala je da uzvrati Bitkom kod Petrovaradina 1716. godine. Upravo o ovoj bici, povodom 300 godina sjećanja, govori druga postavka koju sam obišao, a čiji je autor takođe mr Siniša Jokić.
U osvijetljenoj sali najreprezentativnije prikazana je replika šatora velikog vezira Damad Ali-paše, koji je predvodio tursku vojsku i na kraju poginuo u bici. Originalna verzija šatora i dan - danas se čuva u Beču. Zajedno s pozamašnom vojnom opremom zaplijenila ga je vojska princa Eugena Savojskog - predvodnika Austrougara u još jednoj pobjedi nad Osmanlijama.
POBJEDNIČKE UNIFORME
Prolazeći pored šatora, dok gledam eksponate vezane za bitku, slučajno sam čuo razgovor kustosa s jednom gospođom koja je došla u muzej vodeći dvoje djece pod ruku.
"Kakve su ovo uniforme (crveno - plave)? Pa ovakvi su se vidjeli sa par kilometara bez problema", pita gospođa kustosa pokazujući na izloženu uniformu Austrijanaca.
"Te su nosili oficiri, pešadija je nosila smeđe, evo ih ovde", objašnjava kustos i pokazuje na drugu uniformu. "Turci, recimo, uopšte nisu imali uniforme, ratovali su faktički u odeći koju su nosili od kuće", pojašnjava kustos, pričajući dalje kako su u turskim redovima bile velike podjele između konjice, janjičara i pješadije. Sa druge strane, nastavio je on, u hrišćanskim redovima se nije gledalo ko je ko - svi su bili složni, recimo razlike između katolika, protestanata i pravoslavaca gotovo da nije bilo. "Pa da, zato su oni i dalje Evropa, bolji u svemu od nas, a mi Balkanci smo tu gde jesmo", govori žena dok kustos kulturno pokušava objasniti da nije baš sve tako.
"Da, ali te evropske zemlje danas imaju problem s terorizmom i mnogo čim još, možda baš iz razloga jer su bile kolonijalne sile i eksplatisali ljude sa svih strana", balansira kustos dok uniforma djeteta što drži gospođu za ruku, a koju tek naknadno uviđam, u mojim mislima ovu "raspravu" definitivno preokreće na jednu stranu i govori mi da je zemlja u kojoj se trenutno nalazim definitivno po nečemu bolja od ostalih. Klinac je nosio dres košarkaške reprezentacije Srbije.
RATNI BUNAR I POVRATAK NA TRG SLOBODE
Nakon pogledane dvije izložbe, obišao sam i stalne postavke, među kojima je svakako najvrednija pomena "Veliki ratni bunar". Do ovog remek-djela arhitekture i građevinarstva izgrađenog u drugoj polovini 18. vijeka, stiže se stepenicama iz muzeja. Stepenice vode do podzemnog hodnika, a poduži hodnik poznat kao vodeni put - do bunara. Zbog bezbjednosti, u blizini bunara nije dozvoljeno da u isto vrijeme boravi više od deset ljudi, a iz mračnog bezdana širokog četiri metra svojevremeno se u slučaju velike opsade mogla obezbijediti voda za cijelu tvrđavu. Dubina ovoga bunara i smjernice podzemnih hodnika, koji su nama danas turistička atrakcija, ljudima u prošlosti značili su opstanak i slobodu. Isti slučaj važi i za zgradu današnjeg muzeja, odnosno bivšu zgradu Arsenala, kao i za Petrovaradinsku tvrđavu, koja najviše posjeta primi za vrijeme "Egzita", jednog od najvećih muzičkih festivala u Evropi.
Danas je, pomislio sam pri izlasku na površinu, borba za opstanak i slobodu svedena na nešto sasvim drugo. Tješeći se da je oružje koje sam vidio u toj borbi prevaziđeno, ne samo tehnološki, nego i civilizacijski - ispred mene je bljesnula širina Dunava. Sat - kula, koju je Petrovaradinu poklonila Marija Terezija, podsjetila me je na obaveze i ono zbog čega sam se zaista našao u Novom Sadu ovu nedjelju, ali o tome drugi put. Iza mene bili su Sremski Karlovci, Stražilovo i bronzani Branko Radičević, a ispred već pomenuta bratija. Vraćao sam se na novosadski Trg slobode razmišljajući o slobodi kao o najvećoj civilizacijskoj tekovini, o onima koji su živote položili za nju i o onima koji su pjevali o njoj. Bližio se kraj mog slobodnog vremena za taj dan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
