Kada se pomene grčka mitologija, prvo što mi padne na pamet je planina Olimp, koja je prema legendi dom boga Zevsa i njegove supruge Here, o kojima smo učili na prvim časovima istorije.
Vrh ovog planinskog vijenca je skoro svakodnevno prekriven gustom maglom i oblacima, a razlog za to je, prema mitologiji, Herina ljubomora, jer ne može da obuzda "osvajačke" pohode svog supruga.
"Bježeći od svoje supruge, Zevs se sa svojim ljubavnicama krije u svim skrovitim mjestima na Olimpu, ali Hera ga uvijek pronađe i kada ga ulovi ona ima originalan način kako da mu se osveti. Naime, ona mu zagori ručak, pa taj dim koji se diže iznad ručka koji gori su zapravo oblaci i magla koji se izdižu iznad Olimpa", pojasnila je Snežana, vodič grupe turista koji su se odlučili na izlet na ovu planinu.
S obzirom na to da se i tog jutra kada sam krenula na Olimp magla nadvila nad planinom, to je valjda trebalo da znači da je Zevs prethodne noći ponovo zgriješio i da bi mogao da ostane bez ručka.
Iako baš mnogo ne vjerujem u ovu priču jer smatram da ta magla sigurno ima naučno utemeljenje, prepustila sam se razgledanju krajolika na uzbudljivoj ekspediciji osvajanja Olimpa.
Inače, ova planina je visoka 2.917 metara, a ja sam imala priliku da sa 917 metara panoramski razgledam sela i gradove koji se nalaze ne samo u njenom podnožju, nego i desetinama kilometara udaljeni, morsku obalu, te se uvjerim u bogatstvo bujne vegetacije, koja se ne smije brati, jer su svaki cvijet i svako stablo zaštićeno.
STAVROS
Put autobusom do uzvišenja Stavros nije stresan, ali je prepun krivina. Do Stavrosa se stiže kroz selo Litohoro (Litochoro), koje mi više liči na pristojan gradić nego na ruralnu sredinu, u kojem se nekada nalazila vojna baza NATO-a, a sada kasarna grčkih vojnih snaga.
Vodič nam je skrenula pažnju da po dolasku na uzvišenje ne beremo cvijeće, nisko rastinje ili divlji origano jer bismo u suprotnom mogli da završimo u policiji. Posavjetovala nas je i da probamo pitu od oraha, koja je svojevrsni specijalitet, te da pazarimo ljekovito bilje ili med s obronaka Olimpa.
Nisam baš posebno bila zainteresovana da degustiram pitu, ali moja sestra je insistirala i na moje iznenađenje konobar nam je donio ne pitu, nego iz moje percepcije mini-kolač od oraha, čija je cijena 3,5 evra komad.
Isti sam smazala u dva zalogaja, pitajući se kako se to može zvati pita, a nije napravljeno od kora razvijenih oklagijom ili rukama, nego je u stvari tijesto koje naše mame zovu patišpanj u koji su ubačeni orasi.
Ali pošto se u Grčkoj očito pita pravi na drugačiji način nego kod nas, pristojnost mi nije dozvolila da se bunim, iako mi je opasno počela smetati pretjerana komercijalizacija jer se turistima sve živo nudi na prodaju. Kao ljubitelj začina kupila sam teglicu divljeg origana, koji je znatno jači od onog koji sam dosad koristila.
Cijena od dva evra je bila sasvim prihvatljiva, manja tegla meda koštala je pet evra, a svežanj ljekovitog bilja koje je ubrano na 917 metara nadmorske visine i koje izgleda liječi sve bolesti (bar sam takav utisak stekla nakon pojašnjenja vodiča) koštao je 2,5 evra.
Na Stavrosu sam susrela i grupu bh. Turista, jer je moje uho nepogrešivo prepoznalo ijekavicu među desetinama radoznalih "osvajača" Olimpa, i doznala da je riječ o Tuzlacima koji prvi put ljetuju u Grčkoj.
MANASTIR SVETOG DIONISIJA
U podnožju Olimpa nalazi se manastir svetog Dionisija (Agios Dionysios). U manastirsku crkvu smo ušli u tišini, prethodno upozoreni na poštovanje pravila oblačenja. Fotografisanje je bilo dozvoljeno nekoliko minuta, taman da se zabilježi maestralni luster napravljen od ljuski nojevih jaja. Naime, postoji posebna tehnika bušenja, sušenja i konzerviranja, a na jednom od njih je oslikan lik svetog Dionisija. Kako nam je rečeno, nojevo jaje kada se na ovakav način pripremi služi kao zaštita od komaraca, muva i ostalih "letećih objekata". Vodič nam je preporučila da ih kupimo i tako se zaštitimo od napasnika, ali je cijena od 100 evra po jajetu većinu odvratila od te ideje.
Burna istorija tokom koje je manastir spaljivan, rušen i nekoliko puta oštećen prikazana je u manastirskom muzeju, u kojem nije dozvoljeno fotografisanje. I ne samo to. Nije dozvoljeno ni da tokom boravka tu u ruci držite telefon, tablet ili bilo šta čime biste mogli fotografisati. Svaki pokušaj da se ovo pravilo prekrši budno prati vremešni monah preko video-nadzora.
U muzeju se nalaze dijelovi moštiju (tijela) svetitelja, kao i vrijedne crkvene stvari poput svešteničkih odežda, sasuda za pričešćivanje, ikona, dokumenata, spisa... Sve to se nalazi u staklenim površinama, nedostupno radoznalim prstima, ali dovoljno blizu da se oči uvjere u svojevrsna remek-djela.
U dvorištu manastira nalazi se izvor vode kojom sam ugasila žeđ i osvježila lice.
ZEVSOVO KUPATILO
Najuzbudljiviji dio pohoda na Olimp je bio "maraton" do Zevsovog kupatila, odnosno izvora s kojeg se vodom napaja Olimpska regija. Prema legendi, Zevs se upravo na tom mjestu osvježava od tropskih vrelina.
Pješačenje je krenulo iz Litohora strmim ulicama, a s obzirom na to da sam se na vrijeme informisala šta me čeka obula sam adekvatnu obuću i krenula u šetnju dugu 2,5 kilometara (u jednom pravcu).
Prolazak kroz seoske ulice, iako je temperatura bila iznad 30 stepeni, je brzo prošao jer sam se divila lokalnoj arhitekturi, ali zato je slijedio prolazak veoma uskom stazom, kojom smo išli u koloni, jedno po jedno.
S lijeve strane se nalazila stijena, a sa desne je bila klisura, u čijoj se dubini čulo proticanje rijeke. Zaštitna ograda mi se učinila dovoljno bezbjednom, ali se nisam usudila da je rukom dotaknem i napravim predah.
Pješačenje je olakšavala prirodna hladovina, a pogled koji se pružao je bio očaravajući. Ipak, učinilio mi se da pješačim cijelu vječnost i da nikada neću ugledati to famozno "kupatilo", ali zvuk vode je bio sve jači, što je značilo da se približavamo izvoru. I zaista, pred mojim očima se ukazao nevjerovatan prizor.
Slapovi su se prelivali preko stijena i potom se gubili u dubini klisure, niz koju se voda spuštala u podnožje, što je u meni stvorilo želju da se na onih 30 i nešto stepeni strmoglavim u to "kupatilo". Povratak iz Zevsovog kupatila mi je bio brži, vjerovatno jer je većina turista odmah pohrlila nazad, pa nije bilo gužve na onoj uskoj stazi. Usput sam na miru mogla da uživam u raskošnoj prirodi, čistom vazduhu, a vidjela sam i stado koza (pored mačaka i ovaca još jedan simbol Grčke) kako odmara u hladu.
Kratko zadržavanje u Litohoru me spriječilo da u nekoj od taverni popijem uzo (ouzo), tradicionalno piće od anisa, i uz obavezan uzvik "opaaaa" nazdravim lokalnim stanovnicima.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
