Tiho, u podnožju mosta, spušta se u vodu, a visoko, sa crnih krovova na crne krovove, diže se u nebesa. Sav šumi. Kiša, beskrajna kiša drhti nad njime, kao da je sav uvezan u tanane, mokre niti vode što obavija ceo svet. Drhti, ljulja se, odbleskuje. Gubi svoju tvrdoću i sav se pretvara u senke, što se ljuljaju u kiši. Tako je beskrajan, a tako je lak, kao da je sazidan od karata, zapisao je o Gradu svjetlosti Miloš Crnjanski, u svojim putopisima "Pisma iz Pariza".
O gradu ljubavi, mode, najfinijih parfema, kroasana i vrhunskih francuskih vina, gradu umjetnosti i fascinantnih građevina. O velelepnom Parizu.
Od prelijepih balada Edit Pjaf pa do emotivnih oda Parizu Iva Montana, Francuska je dala neke od najboljih lirski nadahnutih muzičkih djela, pružajući odiseju kroz barove i kafiće Pariza. A baš u nekom od pariskih kafea dok vaša čula uživaju u mirisnim i toplim kroasanima i kafi (za koju ćete izdvojiti od tri, pa i do sedam evra) i dok u žamoru naslućujete note neprevaziđenih djela francuske muzičke tradicije - šansone - u izvođenju ovih velikih umjetnika, započnite svoju priču u vanvremenskom gradu.
Malo je gradova za koje se može reći da su bili centar istorije kao što je to Pariz. Rimske, engleske, pruske i njemačke armije držale su ga pod opsadom, dok su kraljevi, komune i vladari padali, a revolucije se odigravale. Vođeni ovim saznanjem u pohod na glavni i najveći grad Francuske, grad koji se diči ljepotom rijeke Sene možete krenuti od Palate invalida.
Ova barokno-klasicistička građevina obuhvata i crkvu sa kupolom, a podignuta je po nalogu Luja XIV u periodu od 1679. do 1708. godine, dok je njena primarna funkcija bila zbrinjavanje vojnika ranjenih tokom ratova koje je Francuska vodila.
Može se reći da su svi oni dijelili dom sa najvećim vojnikom Francuske, Napoleonom Bonapartom, čije tijelo počiva u sarkofagu od crvenog porfira na zelenom granitnom postolju, a smješten je ispod pozlaćene kupole, jedne od najimpresivnijih u svjetskoj arhitekturi.
Dalje, šetajući se koloritnim ulicama, velikim avenijama i znatiželjno zavirujući u enterijere usputnih bistroa, kafića, restorana i razmišljajući o tome kako skoro svaka zgrada u kojoj su smješteni izgleda kao istorijsko zdanje i umjetničko djelo, stižete do rijeke Sene, pariske ljepotice, čije obale spajaju mnogobrojni mostovi, a na čijim kejovima se pišu najljepše ljubavne priče. Od davnina Pariz zovu gradom ljubavi, a vazduh kao da miriše na romantiku - u prilog ovoj tvrdnji govori priča filma "Kazablanka" sa Hemfrijem Bogartom u ulozi Rika Blejna i Ingrid Bergman u ulozi Ilze Lund. Kad dođe trenutak da su prisiljeni da se rastanu, Rik govori Ilzi da se prisjeća vremena kada su se zaljubili uz rečenicu: "Uvijek ćemo imati Pariz."
A svi oni koji su posjetili Pariz zaista će ga uvijek imati - kroz sjećanja, uspomene, fotografije, a jedna fotografija uvijek će zauzimati prvo mjesto u nizu onih koje ste napravili: to je ona kod Ajfelovog tornja, najpoznatije pariske ikone, izgrađene na samoj obali Sene.
Toranj, koji je ime dobio po inženjeru koji ga je projektovao Gistavu Ajfelu, otvoren je za potrebe svjetske izložbe 1889. godine. Po prvobitnim planovima na Marsovim poljima, na kojima se i danas uzdiže u visine u svoj svojoj ljepoti, trebalo je da ostane 20 godina, a građani Pariza ga u to vrijeme nisu prihvatili kao dio gradskog tkiva i smatrali su ga ruglom grada. Koliko ga nisu voljeli pokazuje i činjenica da je slavni francuski književnik Gi de Mopasan gotovo uvijek ručao na vrhu tornja.
Kad su ga pitali zašto to čini, rekao je da je to jedino mjesto u gradu gdje se ne vidi ta rogobatna konstrukcija. Toranj danas gospodari panoramom grada i najviša je građevina u Parizu koju godišnje posjete milioni turista - do vrha se može stepenicama ili liftom. Odrasli će platiti 17, a mlađi od 25 godina 14,5 evra.
Samo pogled dalje od Ajfela, kada pređete Senu, u svojoj ljepoti raširio se trg Trokadero sa veličanstvenom palatom Šajo, građevinom koja izgledom podsjeća na velika krila od bijelog kamena, a zanimljiva je činjenica da se baš sa ovog trga prave najbolje fotografije Ajfelovog tornja - one na kojima na dlanu držite građevinu ili je pak držite za vrh.
Šetnju sa trga, razmišljajući o tome kako je ovaj grad velika umjetnina pod vedrim nebom, nastavite prema još jednom simbolu Pariza - Trijumfalnoj kapiji, spomeniku izgrađenom na trgu Šarla de Gola. Spomenik simbolizuje sve one koji su poginuli za Francusku, a posebno one stradale tokom napoleonskih ratova. Unutar spomenika nalaze se stotine imena stradalih, ispod njega je grobnica neznanom vojniku iz Prvog svjetskog rata, a ispred spomenika gori vječni plamen.
Do vrha spomenika možete se uspeti uz 284 stepenice ili kombinacijom lifta i stepenica, a sa samog vrha pogled puca na 12 poznatih pariskih avenija koje se sijeku na tom mjestu, a svakako najpoznatija su Jelisejska polja, najprestižnija i najšira avenija grada.
Sa brojnim bioskopima, kafeima i luksuznim radnjama, Jelisejska polja su druga najskuplja ulica na svijetu (prva u Evropi), a poslije njujorške Pete avenije.
Ovom avenijom u kojoj se prestiž vidi na svakom koraku, na svakoj dami koja u rukama nosi kese sa logom svjetski poznatih modnih marki, uputite se do trga Konkord, najvećeg trga Pariza.
Prostrani trg kroz istoriju bio je poprište revolucija, a danas ga krase obelisk, poklon iz Egipta, dvije fontane i osam alegorijskih ženskih statua koje predstavljaju francuske gradove.
S Konkorda se uputite na Monmartr, brdo iznad Pariza. Osim što je to naziv brežuljka, službeno je i kvart s ograničeno dopuštenim razvojem kako bi se očuvao njegov istorijski karakter. U njegovom podnožju prostire se kvart Pigal, kojim gospodare noćni klubovi, kabarei, seks-šopovi, prostitutke, a kako se dalje penjete uskim vijugavim ulicama dolazite do trga Tertr, gdje su živjeli i stvarali mnogi poznati umjetnici - Salvador Dali, Pablo Pikaso, Klod Mone, Vinsent van Gog. Ovaj dio Monmartra ima energiju umjetničkog stvaralaštva... I danas su ovdje mnogobrojni ulični slikari. Ugodna i topla atmosfera trga s njegovim istorijskim izgledom, restoranima i kafićima budi želju da se tamo sjedi satima i uživa u prizoru.
Još malo fizičkog napora i gazeći, učiniće vam se, bezbroj stepenica dolazite do vrha brda Monmartr, odnosno bazilike Svetog srca. Ovdje se sa 130 metara nadmorske visine pruža spektakularni pogled na grad: Pariz vam leži pod nogama. Bazilika je nastala iz zavjeta da će se posvetiti crkva Svetom srcu Isusovu ako Francuska bude pošteđena pruskog nasrtaja.
Pariz je bio spasen od najezde i danas se u bazilici svaki dan održava sveta misa za duše poginulih u francusko-pruskom ratu. Spuštajući se ulicom od bazilike naići ćete na niz suvenirnica, te u njima pazariti podsjetnike na putovanje - za magnete treba izdvojiti tri evra ili više, a za male snježne kugle sa motivima grada od 4,5 evra pa naviše.
Kada ste obavili i ovu dužnost turiste, dalje se ulicom spustite i do poznatog kabarea "Moulin Rouge", centra francuskog plesa kan-kan koji ima živ i vrlo brz ritam, veoma je izazovan, a plesači moraju da pokažu agilnost koja se graniči s akrobatikom. Za karte za jednu kabaretsku predstavu potrebno je izdvojiti 100 evra.
I ne, ovo nije sve što putnici namjernici mogu vidjeti u Parizu - o Parizu se ispisani tomovi knjiga i članaka, i opet nije sve rečeno: svakako treba obići utvrđenja umjetnosti, muzeje "Luvr", "Orsej", "Versaj" (koji zaslužuju zasebnu reportažu), operu "Garnier", pariski Panteon, Latinsku četvrt…
Kiša koju Crnjanski spominje na početku priče neumorno je padala prvih dana marta kada smo pohodili ovaj grad, a napustili smo ga noću uz stihove pjesme "Pariz noću" Žaka Prevera: "Tri šibice kresnuh u noći, prvu da ti vidim lice, drugu da ti vidim oči, posljednju da ti vidim usta. Onda pomrčina da se svega sjećam, dok te u naručju svome stežem srećan".
Notr Dam
Katedrala Notr Dam, biser arhitekture, izgrađena je u gotičkom stilu na ostrvu Site na rijeci Seni. Legenda kaže da je u 12. vijeku pariski biskup imao viziju o najljepšoj katedrali, koju je tad i nacrtao u blatu gradilišta budućeg hrama, na mjestu srušene stare crkve. Sredinom 13. vijeka izgrađeni su tornjevi, dok je cijela katedrala dovršena sredinom 14. vijeka. Tokom istorije bila je uništavana i pljačkana, a u 19. vijeku počela je restauracija, najviše zahvaljujući romanu "Zvonar Bogorodičine crkve" Viktora Igoa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
