U blizini sela Trnova, živopisnog mjestašceta od stotinak kuća u blizini Sanskog Mosta, na brdu koje dominira zelenom kotlinom kuda zmijoliko vijuga rijeka Sana, nalazi se turbe hazreti Alije.
Do njega se stiže vijugavim pješačkim putem, koji je omotao brdo, a s ovog lokaliteta puca pogled na prostranu sansku dolinu, čija je zelena čoja prošarana crvenim krovovima kuća. Omanji kružni objekat svojom bjelinom se izdvaja u odnosu na zelenilo koje ga okružuje i sjeća na staru legendu koja još živi u narodu ovog kraja. Legenda kaže kako je na suprotnoj strani doline, u blizini Starog Majdana, živio neki seljak po imenu Huse. Umre mu žena, a ostane sin Alija od dvadesetak godina. Mladić je učio mejtef (muslimansku osnovnu školu) kod jednog dobrog hodže, koji ga je naučio da bude čista srca i duše i lijepog vladanja. Nikada nije griješio niti činio zlo, svakome je bio na usluzi, pa ga ljudi jako zavolješe. Otac se ponovo oženi i to mladom i lijepom djevojkom.
Alija je poštovao maćehu kao rođenu majku, ali se ona zaljubi u njega i htjede ga pridobiti za sebe. On je odbije prijeteći da će sve ispričati ocu, a zla maćeha odluči da mu se osveti. Prva ode do muže i reče mu:
"Čovječe, dina mi i amana, tvoj sin, a moj pastorak Alija, ne da mi mira, učini nešto!" Otac bijesan i van sebe od srdžbe i ljubomore ode potražiti Aliju, koji je tog dana kosio travu u trnavskom polju, gdje su imali zemlju. Otme od sina kosu i jednim zamahom mu odrubi glavu. Legenda kaže kako nevini mladić, onako bez glave, potrči uz obližnje brdo i ko zna dokle bi stigao da ga ne ugleda jedna žena i povika:
"Ljudi, eno insana bez glave!"
Čim to reče, tijelo pade na zemlju, a na mjestu gdje se po legendi zbilo mještani kasnije izgradiše turbe. Alijin otac se istog časa kad ubi nevinog sina okameni, onako sa zamahnutom kosom u rukama.
Ljudi, saznavši šta je bilo, prenesoše okamenjenog oca do sina. Alija, koji je već postao svetac, smiluje se na oca te ga oživi, poslije čega ovaj ode kući i posiječe nepoštenu ženu. Cijele noći Alijino tijelo svijetlilo je kao sunce, a ujutro u blizini izbije vrelo, koje se i danas nalazi u blizini turbeta. Za okolne muslimane Alija postade hazreti ili pravednik, njegovo tijelo ukopaše i na tom mjestu izgradiše turbe. Od tada se ono smatra svetim mjestom, s kojeg se upućuje dove i molitve Bogu. Mještani Trnove, bračni par Taib i Zulka Jakupović prisjećaju se kako su nekada, ako je dugotrajna suša, ljudi dolazili na ovo mjesto i molili da padne kiša, ili ukoliko je bila nerodna godina molili su da iduća bude rodna, nerotkinje su molile za potomstvo, a bolesni za zdravlje.
"Vjerovalo se da je voda s izvora čudotvorna i da liječi bolesti. Ljudi su dolazili, umivali se i kupali vodom i molili se Bogu", prisjećaju se Jakupovići. Prema pričama mještana, prvobitno turbe je bilo od drveta, a onda je izgrađeno od čvrstog materijala. Za svoga postojanja više puta je rušeno ili paljeno, a po pričama svi koji su digli ruku na njega okončali su strašnom i tragičnom smrću. U posljednjem ratu turbe je porušeno, a nakon što se rat okončao mještani su ga ponovo obnovili i ono danas sjeća na jednu legendu koja se na ovim prostorima prenosi s koljena na koljeno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
