Za osobe koje mucaju banalne situacije poput telefonskog razgovora ili raspitivanja o tome kako doći do neke adrese mogu da budu veliki problem. Mucanje se ne može izliječiti, ali se može naučiti kako se sa tim živi.
„Ja to uvek upoređujem sa situacijom u kojoj neko sluša radio, a nema dobar prijem. Malo šumi, ali vesti mogu da se razumeju. Ali kada se pojave dodatne smetnje, recimo na mostu ili u nekoj uskoj uličici, onda se signal potpuno izgubi“, tako Martin Zomer sa klinike u Getingenu objašnjava fenomen mucanja.
A taj ljekar veoma dobro zna o čemu priča. I sam, naime, muca i tako spada u grupu od 800.000 ljudi u Njemačkoj koji ne mogu tečno da izgovaraju riječi. To je oko jedan odsto stanovništva zemlje. Taj procenat je u svim zemljama isti, ukazuje neurolog iz Getingena. Mucanje se pojavljuje u uzrastu između tri i šest godina. Kod 60 do 80 odsto djece ono se s vremenom izgubi, ostatak mora da nauči da živi s tim problemom, jer se mucanje ne može izliječiti. Pritom ono mnogo češće pogađa muškarce nego žene.
Nepremostive prepreke u svakodnevici
Klasični simptomi mucanja su često ponavljanje pojedinih glasova, slogova ili čitavih riječi. Tipično za taj poremećaj je otezanje riječi. A ponekad dođe i do totalne blokade govornih organa, iako osoba veoma dobro zna šta želi da kaže. Mnogi, suočeni s tim hendikepom, imaju velike psihičke probleme; izoluju se, zatvaraju u sebe. Neki pokušavaju da izbjegavaju određene riječi ili situacije. To može da bude kupovina voznih karata, telefonski razgovori ili raspitivanje o smjeru kojim treba ići da bi se došlo do neke adrese. Ono što je ljudima bez tog hendikepa potpuno normalna i nimalo teška stvar, za one koji mucaju može da bude nepremostiva prepreka.
I genetika igra važnu ulogu
Još se istražuje zašto dolazi do mucanja, koje smetnje i koji mehanizmi su pritom presudni. Mucanje može da ima neurološke uzroke, ali i psihičke, jer se pod pritiskom kod većine mucavaca smetnje pojačavaju. I genetika igra određenu ulogu. Prema istraživanjima, genetska predispozicija nalazi se kod oko tri četvrtine pogođenih. To je slučaj i kod doktora Rajnera Nonenberga. Njegov deda je mucao, njegov otac je mucao, on sam muca, a muca i njegov sada već 18-godišnji sin. Dok priča, on pravi duže pauze u kojima se bori za riječi. Ponekad prođu sekunde prije nego što riječ konačno izađe iz njegovih usta. Nikada nije bio na terapiji kod logopeda – u vrijeme kada je on bio mali, priča, to još nije bilo uobičajeno. U junu će taj poreski savjetnik da proslavi svoj 70. rođendan. Čitav život je, kaže, patio zbog toga što muca: „Činjenica da sam i danas u grupi za samopomoć pokazuje da stalno radim na tome da ostvarim nivo s kojim ću biti zadovoljan. Ima faza u kojima sasvim tečno govorim, a onda opet lošije.“
I Aristotel je mucao
Ali Rajner Nonenberg je u dobrom društvu. Mnoge slavne osobe su ili još mucaju: britanski pisac Džordž Bernard Šo, na primer, naučnik Isak Njutn, glumac Brus Vilis i slavni grčki filozof Aristotel. Rajner Nonenberg redovno pohađa nedeljne sastanke svoje grupe za samopomoć u Kelnu. Od svog osnivanja 1974. godine, ta grupa ima pre svega sledeći cilj: „Želimo da naučimo da slobodno i samouvereno živimo sa svojim mucanjem i da tako omogućimo da pričamo tečnije“ – stoji u njihovoj brošuri. U programu koji nude je i trening telefoniranja, kao i vežbe čitanja pred publikom i u grupi.
Lakše je pjevati nego pričati
Simbol Njemačkog udruženja ljudi koji mucaju Peter Colbe ima ključnu ulogu u kelnskoj grupi za samopomoć. „Organizujemo radionice na koje pozivamo visoko-kvalifikovane terapeute i logopede. Predstavljamo u teoriji i praksi različite metode i pokazujemo kako se problemi mogu rešiti. Jedna od tih metoda jeste da se rečenice preformulišu, odnosno ponovo formulišu, tako da se u njima koriste riječi za koje osoba koja muca vjeruje da može da ih izgovori, riječi koje nisu opterećene strahovima.
Jedna od terapeutskih metoda je i takozvani „fluency shaping“. U njoj se pokušava da se drugačijim, mekšim izgovorom, tako promijeni govor da se mucanje gotovo potpuno izgubi. „Cijena toga je da onda sve vrijeme moram da govorim malo čudno“, objašnjava Colbe. Takav govor zvuči, naime, vještački, malo kao da priča neki robot.
Kod osoba koje mucaju jedna polovina mozga pokušava da nadoknadi nedostatke druge. „Znamo da je pjevanje u nadležnosti desne polovine mozga i kod onih koji mucaju ono se odvija nesmetano. Govor je, pak, u nadležnosti lijeve polovine“, objašnjava Peter Colbe i demonstrira to jednom pesmom grupe „Dženezis“ koju može da otpjeva, a da ni jednom ne zamuca.