Život

"Nezavisne" u Hirošimi, mjestu na koje je bačena prva atomska bomba

"Nezavisne" u Hirošimi, mjestu na koje je bačena prva atomska bomba
Foto: Tačka gdje je bomba eksplodirala | "Nezavisne" u Hirošimi, mjestu na koje je bačena prva atomska bomba
Dejan Šajinović

U Hirošimu smo stigli kasno naveče. Obuzela nas je neka tiha nervoza koja se ne može lako objasniti. Nismo bili zabrinuti zbog nuklearne radijacije - znali smo da je nivo zračenja odavno u normalnim granicama.

Više se radilo o spoznaji da se uobičajena gradska vreva milionskog grada nikako ne uklapa s onim što je u našim glavama bilo cijeli dan dok smo se vozili ka tom gradu: šta se na tom mjestu desilo tog 6. avgusta 1945. godine, u 8.15 ujutro, u trenutku kada je cijeli jedan grad bio zbrisan sa lica zemlje...

Atomska kupola

Hotel "Mitsui Garden" nalazi se nekoliko stotina metara od epicentra eksplozije. Naši domaćini, Ministarstvo spoljnih poslova Japana, sobe su rezervisali baš s pogledom na Genbaku kupolu, od 1996. godine spomenik kulture pod zaštitom UNESCO-a, predratnu Galeriju, koja je sada poznata pod nazivom Atomska kupola. S obzirom na to da je bomba s tempiranim mehanizmom eksplodirala 580 metara iznad i nekih 200 metara istočno od kupole i da je udar došao odozgo, izbijeni su vanjski zidovi zgrade, ali je čelična konstrukcija kupole ostala netaknuta, kao nijemi svjedok razarajućeg dejstva atomskog oružja.

Atomska kupola
Atomska kupola

O bacanju prve atomske bombe može se govoriti na dva načina. Može se govoriti o tehničkim aspektima eksplozije - u mikrosekundu nakon bljeska ekvivalentnog eksploziji 20.000 tona TNT eksploziva sadržanoj u masi uranijuma ne većoj od tri kvadratna centimetra, temperatura sa 300.000 stepeni Celzijusa pada na pet hiljada na tlu ispod epicentra, a vjetrovi dosežu brzinu od oko 440 kilometara na čas. Pritisak udara na građevine na tlu u epicentru iznosi oko 3,5 kilograma po centimetru kvadratnom, do 600 metara od epicentra tope se željezo, crepovi, drvene građevine nestaju u pepelu, a odjeća i tkanina gore na daljini i do dva kilometara...

Svjedočenja boli

A priča o Hirošimi može se ispričati i na drugačiji način - kroz svjedočenja ljudi koji su je preživjeli.

Katsuko Kuvamoto, koju smo imali čast da upoznamo, je tada imala samo šest godina. Zajedno sa svojim drugarima bila je u školi, na času. Iako je epicentar bio udaljen više od dva kilometara, bljesak se činio kao da je neko pred očima upalio najjače svjetlo. Koliko je Katsukinoj drugarici trebalo da otrči do prozora, bilo je dovoljno da vazdušni udar otkine okvir i raspe staklenu srču po njenom tijelu. Učenici, navikli na vazdušne udare i vježbe za slučaj opasnosti, podvukli su se ispod klupa i čekali da neko dođe po njih...

Katsuko pokazuje gdje se nalazila u trenutku eksplozije
Katsuko pokazuje gdje se nalazila u trenutku eksplozije

Katsukina majka je u trenutku eksplozije bila u kući, nekih kilometar od epicentra. Drvenu građevinu je brzo zahvatio plamen. Isprva se činilo da je imala sreće jer je preživjela. Kasnije će se ispostaviti da su oni koji su umrli od udara imali više sreće...

Smrt od radijacije je jedan od najgorih načina na koji može skončati ljudski život.

"Ljudi su gorjeli iznutra. Išli su na izvor da piju vode, ali im je voda samo pojačala bol", priča Katsuko.

Radijacija, odnosno visokoenergetske čestice materije, udara u atome u žrtvinom tijelu i tjera ih da stupaju u hemijske reakcije koje izobličavaju tkivo izazivajući neopisivu bol. Žrtva pati od smanjenja imuniteta, pojavljuju se mučnina, nekontrolisano krvarenje, glavobolje, bol po cijelom tijelu, prištevi, izobličenja i otvorene rane... Zbog ove neizrecive patnje, kojoj su žrtve bile izložene i godinama poslije eksplozije, stanovnici Hirošime su govorili da su srećni oni što su umrli odmah po udaru.

Kada je Katsuko sa sestrom krenula da traži majku, tijela su bila razbacana na sve strane, izgorjela do neprepoznatljivosti. Strah, strepnja, čista dječja nevina slutnja pomiješali su se s košmarom koji nije znala sebi da objasni...

Mnogo godina kasnije, majka je umrla od radijacije. Umirala je dugo i sporo, a Katsuko ni tada, iako već odrasla djevojka, nije mogla sebi da objasni šta se desilo s njenom majkom i kakva je to misteriozna bolest od koje joj je kopnilo tijelo.

Muzej mira

Šuići Kato je zamjenik direktora Memorijalnog muzeja za mir, gdje stalna postavka svjedoči o atomskoj bombi Hirošime, a koji je posvećen borbi protiv nuklearnog oružja. Muzej se nalazi u blizini Atomske kupole, na mjestu gdje je u vrijeme eksplozije bilo veliko rezidencijalno područje gdje su izgubljeni nebrojeni životi.

Kato kaže da cilj muzeja nije viktimizacija Japana ili svaljivanje krivice na one koji su bacili bombu, već da se svijet upozori na strahote nuklearnog oružja.

"Mi u Hirošimi ne želimo da iko ikad doživi ove patnje koje su se desile ovdje. Mi to ne bismo željeli ni onima koji su to uradili. Želimo svijet bez nuklearnog oružja".

U muzeju su izloženi brojni predmeti koji svjedoče o strahovitom dejstvu atomske bombe - od istopljenog željeza i stakla, pa sve do odjeće. Tu se nalazi i bijela haljina 24-godišnje djevojke Nobue Terao, okrvavljena od rana koje je pretrpjela 600 metara od centra eksplozije. Iako je zaštićena potpornom gredom preživjela bljesak, podlegla je ranama 12 dana kasnije.

Jedan od najdirljivijih eksponata je tricikl trogodišnjeg dječaka Šinićija Tetsutanija. Šinići je u dvorištu iza kuće vozio svoj tricikl kada ga je zahvatio bljesak. Dječak se borio za život, ali opekotine po njegovom tijelu bile su jače. Ožalošćeni otac sahranio je dječaka zajedno s njegovim triciklom, kako bi, po sopstvenom svjedočenju, na onom svijetu mogao da ga vozi. Osamdesetih godina prošlog vijeka porodica je tricikl iskopala iz dječakovog groba i donirala muzeju, uz nadu da Šuići nikad ne bude zaboravljen.

U muzeju je mnogo ovakvih priča. Tu je i priča djevojčice Sadako, koja je preživjela eksploziju, ali je umrla kasnije od leukemije zbog posljedica radijacije. Njena smrt podstakla je svjetski pokret za djecu umrlu od nuklearnog zračenja.

Svijet bez nuklearnog oružja

U muzeju posebno mjesto zauzimaju dva mala papirnata origamija, a ispod njih sljedeća poruka: "Spoznali smo agoniju rata. Pronađimo hrabrosti da se založimo za mir i svijet bez nuklearnog oružja", a ispod poruke potpis - Barak Obama.

Obama je prvi američki predsjednik koji je za vrijeme mandata posjetio lokaciju bacanja bombe, gdje je počast žrtvama ukazao s japanskim premijerom Šinzom Abeom. Amerikanci su, inače, dugo bili nevoljni da ovo mjesto bude proglašeno zaštićenom zonom UNESCO-a jer su se bojali da bi on mogao baciti pogrešno svjetlo na uzroke i posljedice rata.

Međutim, Amerikanci ne treba da brinu, japanski narod veoma dobro zna da su oni krivi za rat. Svako ko u muzeju provede i pet minuta, lako će spoznati da muzej ne govori o Japanu, već o humanom odnosu prema ljudskom životu i opasnosti koju nuklearno oružje predstavlja.

Obamina poruka mira
Obamina poruka mira

O tome najbolje govore Katsukine riječi - žene koja je preživjela bombu Hirošime i od nje izgubila majku, a čiji otac je bio vojnik japanske imperijalne vojske: "Bacanje atomske bombe na moj grad je užasna stvar, ali ne ljutim se na one koji su to uradili jer mislim na zemlje i narode kojima je bol u ratu nanijela moja zemlja".

Kao novinar, imao sam priliku da vidim oba aviona: i "Enolu gej", koja je bacila bombu na Hirošimu, i "Bokskar", koji je bombu bacio na Nagasaki. "Bokskar" se nalazi u Dejtonu, u američkoj bazi u kojoj je sklopljen mir za BiH.

Kada smo boravili u Muzeju avijacije u kojem je "Bokskar" izložen, rekli su nam da su za dejtonske delegacije prijemnu večeru održali upravo pred tim avionom, da ih podsjeti na to šta znači rat.

Kada se vide nasilje i ratovi danas u svijetu, i rasna i vjerska mržnja koja i dalje postoji u BiH i na Balkanu, s pravom se može postaviti pitanje da li je čovječanstvo iz krvave istorije izvuklo ikakvu pouku?

Ono čemu nas uči Hirošima, njen muzej mira i njeni ljudi, potomci žrtava prve nuklearne bombe, je da se nikad više i nikome ovako nešto ne desi.

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije