Zdrav čovjek ima hiljadu želja, bolestan samo jednu, zapisao je ruski književnik Anton Čehov. U to su se, nažalost, uvjerili mnogi, među njima i Banjalučanka Brankica Raković, PR stručnjak, kojoj je prije nešto manje od dvije godine dijagnostikovano maligno oboljenje - Hodgkinov limfom.
Iako je možda najlakše boriti se sa strahovima i problemima iza zatvorenih vrata, ona je birala drugačiji put - dijeleći s ljudima oko sebe najteže trenutke, odbijajući da perikom sakrije gubitak kose, prkoseći bolesti širokim osmijehom.
Time je, širom regiona, osvojila "obične smrtnike", ali i one poznate javnosti, koji su joj slali poruke podrške, molili se za njeno ozdravljenje i bili joj vjetar u leđa u najtežoj bici. I najzad - pobijedila je! Radosnu vijest da je jedna mlada žena, majka, nadjačala bolest, prenijeli su mediji s prostora bivše Jugoslavije. Upravo o tome kako je dobiti priliku za novi početak govorila je za "Nezavisne".
NN: Iako niste ni prva ni jedina "obična" žena koja se borila i izborila s teškom bolešću, jedna ste od rijetkih o čijem je ozdravljenju region pisao. Kako to komentarišete?
RAKOVIĆ: Kada sam se razboljela, pisanje je postalo kao dodatak terapiji. Sve je krenulo zato što nisam mogla da vjerujem da ljudi na riječ "tumor" reaguju kao da si tek sahranjen. Status po status, broj ljudi koji su komentarisali je rastao, ali je rastao i broj onih koji se ne vide, u inboksu, koji su prolazili kroz isto ili slično kao ja, tako da je moj fokus češće bio upravo na njima. Podrška je stizala i stiže sa svih strana i moja borba je vremenom postala naša borba. Nisam uvijek reagovala na komentare, jer na momente nisam imala ni fizički snage, ali znati da toliko pozitivne energije ide usmjereno na tvoje ozdravljenje je zaista važan dio ozdravljenja.
NN: Jednom ste izjavili da ste otvoreni i da sebe dijelite sa drugima, jer je lakše kad nisi sam. Ipak, koliko Vam je to ovog puta bilo rasterećenje, a koliko teret?
RAKOVIĆ: Znalo je baš često biti teret. Jer, ako neko odvoji vrijeme da vama poželi lijepe želje, da vam napiše nešto o zdravlju, a vi ne odgovorite - jeste li vi onda nekulturni? Na stranu to što često ne možete, nemate snage, volje, ali to dijeljenje nosi i neku odgovornost prema ljudima koje ste svjesno uključili u svoje stanje. Nekad sam odgovarala i sa sedmicama zakašnjenja, ali sam za svaku riječ bila zahvalna. Meni je pisanje o bolesti donijelo, kad sve saberem, samo dobre stvari. Imala sam pun inboks perika koje su mi nudile žene koje su sad zdrave, mekih pamučnih kapica za ćelavu glavu, iskustava s lijekovima i načine kako da neka stanja prevaziđem. I zahvalnost jer pokazujem da ako si bolestan nisi šugav.
NN: Napisali ste: "Ja o 2018. imam samo da kažem: PREŽIVJELA SAM. Ni sekund ne želim da se vraćam na sve ono što mi je ova godina uzela, a j..ala mi je sve po spisku i to je ona pravila spisak. Jer sam toliko toga dobila..." Šta je to što ste dobili?
RAKOVIĆ: Ja sam potpuno novi čovjek. Čak i ta transplantacija matičnih ćelija ti stvarno obnovi organizam na ćelijskom nivou, tako da sam i fizički nov čovjek. Vratila sam se na fabrička podešavanja. A mentalno - tu tek moram ispočetka. Svesti stres na minimum, a zagrljaje unutar porodice na maksimum. Snagu iskoristiti da učinim sebi sebe što boljom. Jer sve nas nekako uče u životu, sem kako da ispravno volimo i brinemo o sebi. Tako da, bolest me dovela na put učenja. Ispočetka.
NN: Stalno čitamo da o zdravlju treba da brinemo dok smo zdravi... Ipak, većina nas uzima život zdravo za gotovo. Jeste li se svih ovih mjeseci zapitali zašto Vam se to desilo?
RAKOVIĆ: Ja sam sebe razboljela. Neizgovorenim stvarima koje su samo rasle i bujale u meni, strahovima koji nisu bili opravdani, akumuliranim stresom koji je bio konstantan i uglavnom nametnut od mene same, stalnom frkom i pokušajem da pobijedim u trci koja ni ne postoji, ali sam je ja izmislila. Iskreno, mislim da smo mi kolektivno na rubu pucanja. Ljudi hodaju kao tempirane bombe, trzaju se na svaki zvuk telefona, žive paralelne živote u toku jednog istog dana, zaboravili smo šta nas čini istinski srećnima i što je najvažnije - mirnima. I stalno smo u nekom filmu zvanom "Nešto propuštam". Obrnuli smo igricu - posao je postao život. Zato je preda mnom težak put - da probam da u ravnotežu vratim sve ono što je iz nje skočilo.
NN: Znamo da bolest ne pita za vjeru i naciju, ali nažalost neki "komentatori" na društvenim mrežama su se i toga dotakli i potvrdili da kod nas još nisu sve ratne sjekire zakopane... Pisali ste o lošim uslovima u bolnicama, o pogrešnim dijagnozama, borbi za nabavku lijeka... Mnogi odlaze. Da li takve misli prolaze i Vašom glavom ili mislite da vrijedi ostati, boriti se?
RAKOVIĆ: O da, bilo je baš nevjerovatnih situacija. Tada kada se desila ta najnevjerovatnija - kada je zbog mog tvita o tome da jedva čekam da vidim tablu Republika Srpska došlo do tega da mi psuju majku četničku - a ja u tom trenutku ne mogu da se pomjerim u bolničkom krevetu, shvatila sam punu toksičnost interneta. Treba nam neki test koji se polaže prije nego vam dozvole upotrebu interneta. Ali ti ljudi koji su, kad sve sabereš, u stvari manjina, nisu moj motiv za razmišljanje o odlasku. Loši uslovi u bolnici jesu, manjak pravde jeste, činjenica da sam dvije godine nabavljala svoje citostaike jeste, nedostatak empatije tamo gdje bi je trebalo biti - jeste. Nemam odgovor na vaše pitanje. Nekad sam mislila da se vrijedi boriti. Sad više nisam sigurna.
NN: Vaš stav je da niko od oboljelih nije heroj. Ipak, mnogi misle drugačije. Bh. književnica i kolumnistkinja Martina Mlinarević, kojoj je zbog bolesti odstranjena dojka, fotografisala se naga za naslovnicu časopisa, a Vi ste, i pored brojnih ranijih komentara kako se plašite pomisli da ćete izgubiti dugu gustu kosu, kada je do toga došlo izašli pred cijeli svijet takvi kakvi jeste, bez marame, perike... Nije li to hrabrost i herojstvo?
RAKOVIĆ: Nije. To je samo okretanje života u svoju korist. Martina je moja divna prijateljica, koja je pokazala da je žena mnogo više od dojke. Ja na onoj slici vidim njenu divnu kosu i osmijeh. Ja sam mnogo više od lokni. A ne možete zamisliti koliko je meni to bilo teško. Trideset dvije godine kosa je bila moj štit. Štit za komplekse zvane veliko čelo, velika glava, klempave uši. I u jednom danu bolest te skine golu. I šta ćeš, zatvoriti se u podrum ili se nasmijati? Ja sam odabrala osmijeh, prvenstveno jer imam kćerku, kojoj sam morala da pokažem da smo sve mi više od kose.
U planu i pisanje knjige
NN: Vrijeme prolazi, život ide dalje... Kakvi su Vaši planovi, želje i šta biste poručili ljudima koji se i dalje bore, koji još negdje sjede po hodnicima čekajući dobre vijesti?
RAKOVIĆ: Moji planovi uključuju mnogo sabiranja, dosta oduzimanja svega onoga što mi pravi pritisak i mislim čak i pisanje knjige na temu svega što sam prošla. Ali o tom-potom. Mnogo je ljudi, mladih i starih, koji su bolešću obilježeni na pogrešan način. Ja nisam svoja bolest, ja nisam tumor. Ja sam Brankica Raković, koja je na životnoj lutriji dobila borbu. I iz nje izašla kao pobjednik. U ime svih onih koji nisu, u ime svih onih koji će izaći, u ime svih onih koje borba tek čeka - mislim da stvari treba staviti na pravo mjesto i bolesnim ljudima sačuvati dostojanstvo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.