U staroj, kamenoj kući u selu Hurfeiš, visoko u planinama sjevernog Izraela, sjedi oko 40 žena, okupljenih u jednoj prostoriji.
Ove one su obučene u crne ili tamnoplave haljine i duge suknje, sa prozirnim bijelim velom preko lica. Njihove ruke su zauzete šivenjem i heklanjem, stvarajući predivnu čipku i vez.
Ove vještine uglavnom su naučile od svojih majki i baka, jer je ovo već vijekovima jedina razonoda žena u zajednici Druzi, koja praktikuje jedan oblik islama, ali sa specifičnim elementima gnostičkih i neoplatonskih filozofija. Oni koriste arapski jezik i imaju slične obrasce društvenog ponašanja kao i Arapi u regionu. Većina muslimana ih ne smatra pripadnicima islama, iako oni sebe vide kao muslimane. Najveći broj Druza sebe smatra Arapima (uz izuzetak pripadnika ove zajednice u Izraelu).
"Sve ovo počelo je kao jedan hobi, ali danas nam je to posao", kaže Aniba Fares (49), dok radi sa licem prekrivenim bijelim velom.
Ona je jedna od sve većeg broja žena u izraelskom planinskom, izolovanom području Druze sela, koja počinju da okupljaju žene da izrađuju ručne radove za turiste, kojih je sve više u ovim krajevima. Godinama putnici namjernici mogli su upoznati ovu zajednicu i njihovu kulturu samo iz muške perspektive, jer obično drže restorane ili trgovine. Ovim ženama nije bio dozvoljen izlazak van kruga zajednice, niti kontakt sa strancima. Sama činjenica da je dozvoljeno da se o njima uradi reportaža govori o promjenama koje se dešavaju unutar zajednice.
Kao i mnoge Druzijke, Fares nije išla u školu, nikada nije radila van kuće i nikada nije napuštala selo sama bez muške pratnje. U međuvremenu, njena kćerka je završila fakultet i radi u prosvjeti. Ovaj oštri kontrast je nešto sa čim se suočava većina porodica u selima gdje žive Druzi. Posljednje dvije decenije, život mladih Druzijki se promijenio, mnoge od njih studiraju, voze auto i napuštaju tradicionalni stil oblačenja svojih majki i baka. Ove mlade žene nastoje da budu ravnopravne s muškarcima. Ali, ipak, i dalje ima veliki broj onih koje su starije od 40 godina i one nastavljaju da žive u skladu s tradicijom.
"Naravno, ove promjene koje se dešavaju su dobre promjene", kaže Fares i dodaje: "Ali, one su pokrenute kada sam ja već bila prestara da se mijenjam."
"U našim vjerskim tekstovima nigdje eksplicitno ne stoji da žene ne bi trebalo da rade", kaže Janan Faradž Falah, profesorka rodnih studija pri Arapskoj akademiji u Haifi, koja je ujedno i prva Druzijka koja je postala doktor nauka.
Ona ističe da je problem taj što je vjersko vođstvo druzijskih sela uvijek govorilo da žene ne treba da rade, osim kućanskih poslova, niti da izlaze van sela.
"Vođstvo je uvijek govorilo da je mjesto žene isključivo u kući", kaže Falah, koja objašnjava da je to bio metod kontrole, ali i načina da se sačuva tradicija.
Promjene su počele početkom devedesetih godina prošlog vijeka i sve više žena se odlučilo da krene u školu i obrazuje se. Danas ne postoji nijedna formalna vjerska zabrana, ali problem su društvene norme, koje je zaista teško promijeniti. Afaf Ganem (38), koja pripada mlađoj generaciji, kaže da je studirala, i danas radi u regionalnom savjetu. Zapravo, Ganem je svojevremeno bila oštro kritikovana što je žene ohrabrivala na rad, ali je i sama otišla kod seoskih vođa, koje su joj potvrdile da je to dozvoljeno. Ipak, neke žene preferiraju da ostanu u svojim selima.
Danas te žene se sastaju u tzv. kooperacijama i one zajedno prave ručne radove, koje kasnije prodaju. Jedna od njih je i Šanan Nahila, koja se ovim ženama pridružila zbog druženja, a ne zbog novca.
"Volim biti ovdje, sjediti sa ženama i družiti se", kaže Nahila, koja živi u selu Hurfeiš cijeli svoj život.
"Ovdje, na ovim skupovima, pričamo o svemu, o djeci, kućama i receptima. Istina, dosta toga se promijenilo i neke od tih promjena su dobre", kaže ona.
Sama činjenica da ona danas smije da priča o tim promjenama je dovoljna sama za sebe. Ona dodaje da je istina da djeca danas slabije prate i praktikuju vjeru te smatra da je problem to što je sve manje onih koji proučavaju vjerske knjige, tako da je sve manje i onih koji poznaju tradiciju njihove zajednice.
"Mi odrasli smo religiozni, ali kod djece je to upitno", kaže Safa Husi, koja takođe dolazi i druži se sa ženama.
Inače, ručni radovi su postali nešto od čega žene zarađuju. Ranije su ove radove izrađivale iz hobija, a danas ih prodaju turistima.
"I zaista, nekada je bilo nezamislivo da neko iz Tel Aviva dođe i kupi nešto što smo napravile. Ali, evo, danas je to stvarnost", kaže Genem.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
