Antarktik, na kojem se nalazi Zemljin južni pol, je i najhladnije mjesto na planeti, koje je gotovo uvijek prekriveno ledom. Sa 14,4 miliona km², ovo područje je veće od Evrope. Prosječna debljina leda na Antarktiku iznosi čak oko 1,6 km.
Antarktik je najhladniji, najsuvlji i najvjetrovitiji kontinent na svijetu, a takođe je kontinent s najvećom prosječnom nadmorskom visinom.
Riječ je o mjestu gdje temperature dostižu i do -90 stepeni Celzijusa, a vjetrovi brzinu od 80 km/čas.
O kakvom se mjestu radi, najbolje govore i nazivi mjesta, pa tako ovdje postoji Zaliv terora, ali i Ostrvo obmane.
Broj stanovnika varira od godišnjeg doba, pa ih tako zimi ima oko 1.000, a ljeti do 4.500.
Jedan od onih koji se odvažio i otputovao u ove krajeve je i italijanski fotograf Aleks Bernašoni, koji je od fotografija sačinjenih na Antarktiku napravio knjigu koju je nazvao "Plavi led".
Njegovo putešestvije trajalo je pune dvije godine, a većina fotografija rezultat je strpljivog čekanja da se uhvati najbolji momenat i najbolji kadar. Upravo to je razlog zašto je veliki broj fotografija uspio da snimi iz neposredne blizini i tako nam dočara ovaj nestvarni, ali prelijepi svijet divljine.
Iako je proveo dugo vremena na putu, Brenašoni priznaje da se najmanje dvije godine spremao za ovakvu ekspediciju, jer sve zavisi od vremenskih prilika, koje se mogu dramatično promijeniti u roku od nekoliko minuta, i to bez ikakvog prethodnog upozorenja.
Priznaje da je imao velikih problema da sve to snimi, jer je nekada bilo nemoguće prići čamcem ili brodićem obali zbog ogromnih talasa ili orkanskih vjetrova.
Upravo zbog svega toga, veoma često je morao mijenjati lokacije, jer na mnogima nije mogao raditi.
"Ekstremni, vremenski uslovi znače da morate ponijeti daleko više opreme, koju morate nositi sa sobom. Takođe, uz sebe morate imati slani sprej, koji je neophodan u ovim vremenskim uslovima", kaže Bernašoni.
Priznaje da je kupio sve moguće objektive, od 14 mm do 500 mm, i tokom svog boravka na Antarktiku imao je priliku da ih sve iskoristi.
"Obično sam radio sa dvije kamere, kako ne bih morao mijenjati objektiv, s tim da sam uvijek pored sebe imao i dvije rezervne", kaže on.
Ono što je najzanimljivije jeste da je uspio da fotografiše i neke od najvećih predatora koji žive u divljini. O tome kako je uspio, Bernašoni kaže:
"Uvijek nastojim da priđem što bliže, a kada nisam u mogućnosti, onda nastojim da zumiram što bolje. Obično kada im prilazim, boravim pored njih jedno vrijeme, kako bi se oni navikli na moje prisustvo. Zatim legnem ispred njih i pokušavam da napravim najbolji mogući snimak".
Ipak, priznaje da je najviše uživao snimajući pingvine, kojih na Antarktiku ima baš dosta.
"Oni su radoznali, ali veoma prijatni, tako da je s njima bilo zadovoljstvo raditi. Foke znaju biti nezgodne, nekada imaju loš temperament, tako da kod njih treba obratiti pažnju, kao i na morske slonove", kaže Bernašoni.
Ipak, ono što mu je bilo najteže jeste ono što je problem svakog fotografa - pokušati sažeti dušu jednog mjesta u jednom kadru.
"Napraviti pravu kompoziciju zna biti teško. Ukombinovati sve elemente, ponašanje životinja, poziciju, balans između prednjeg dijela i pozadine, između svjetla i sjene… to je oduzimalo dosta vremena. Nekada sam bio tako zanesen da sam imao osjećaj da padam u trans", kaže on.
Ovaj fotograf ipak ističe da se sve teškoće brzo zaborave, a da ostane samo osjećaj privilegovanosti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
