Uvriježeno mišljenje da su autoputevi izum nacista i da je njihovom izgradnjom riješen problem masovne nezaposlenosti nakon Prvog svjetskog rata opstalo je do danas. Međutim, riječ je o istorijskoj laži.
Adolf Hitler snažno zabija lopatu u pijesak. Oko njega se guraju vojnici, a neko od njih fotoaparatom slika "firera" kako otvara radove na još jednoj dionici autoputa. Bio je to tipičan prizor na slikama kojih je u tridesetim godinama prošlog vijeka bilo po cijeloj Njemačkoj, naročito tamo gdje su građeni kraći dijelovi autoputeva tzv. Trećeg rajha.
Ta predstava imala je samo jednu svrhu: vijest o građevinskim djelatnostima vlasti trebalo je da dopre do svih građana Njemačke. Zabijanja lopata bilo je posvuda, a po završetku radova posebno se obilježavalo i otvaranje dionica.
Bio je to neobičan preokret, jer je samo nekoliko godina ranije veliki dio Nacionalsocijalističke stranke (NSDAP) zajedno sa Komunističkom partijom sabotirao izgradnju pista od betonskih blokova koje su bile prve saobraćajnice namijenjene isključivo automobilskom saobraćaju. Nacisti su smatrali da će autoputevi da služe samo interesima "bogatih aristokrata i krupnih jevrejskih kapitalista", pa su se zato držali podalje od političkih pregovora o njihovom finansiranju. Tek kada je Hitler 1933. godine došao na vlast, nacisti su shvatili da bi autoputeve mogli da iskoriste za ostvarenje svojih ciljeva.
Zbog ekonomske krize i nedostatka kapitala izgradnja mreže autoputeva u Njemačkoj je do 1929. godine bila neuspješna. Zemlja je bila pogođena masovnom nezaposlenošću, hiperinflacijom i morala je da plaća reparacije za Prvi svjetski rat. Jedino je tadašnji gradonačelnik Kelna Konrad Adenauer 1932. uspeo da izgradi i finansira prvu saobraćajnicu bez ukrštanja između Kelna i Bona: današnji autoput A555. Njena dužina u ono vrijeme iznosila je 20 kilometara, a maksimalna dozvoljena brzina bila je 120 kilometara na sat. Ipak, većina tadašnjih automobila jedva je dostizala brzinu od 60 km/h. Područje oko Kelna tada je važilo kao najprometnije. Samo pola godine nakon otvaranja, nacisti su taj autoput degradirali u magistralni kako bi njima pripala titula graditelja prvog autoputa u Njemačkoj.
Inače, industrijalci-ljubitelji automobila i uticajni građani udružili su se još 1909. godine zalažući se za izgradnju puta na kojem bi moglo da se vozi bez prašine, blata, konjskih zaprega i pješaka. Radovi na "Putu za automobilski saobraćaj i vježbu" (Automobil-Verkehrs-und Übungsstraße - skraćeno AVUS) počeli su 1913. Umjesto predviđenih 17, novca je na kraju bilo dovoljno samo za 10 kilometara puta koji je počinjao na ulazu u Berlin. Radove je prekinuo Prvi svjetski rat, a put je nakon 1921. uglavnom služio za testiranje sve bržih sportskih automobila i za automobilske trke.
Jedno udruženje koje je osnovano 1926. godine zalagalo se za izgradnju puta koji bi prolazilo kroz Njemačku, tačnije rečeno od Hamburga preko Frankfurta do Bazela - inicijativa "HaFraBa". Ideja je u početku naišla na otpor kod nacista, a nakon Hitlerovog dolaska na vlast planovi tog udruženja djelimično su preuzeti - ime udruženja promijenjeno je u Društvo za pripremu autoputa njemačkog carstva.
Autoputeve su uglavnom gradili ljudi bez posla. Ali, njihov uticaj na stopu nezaposlenosti bio je neznatan.
Istoričari danas kažu da je Hitler samo želio da se priključi pokretu rastuće mobilnosti koji se dao naslutiti na globalnom nivou. Ipak, prepoznao je priliku da jednim naizgled besmislenim projektom zavede cijelu naciju i preuzme vlast. Jer, jedno je bilo jasno: samo rijetki Nemci mogli su u ono vrijeme da sebi priušte lični automobil zbog kojeg bi koristili autoputeve. Zato je nacistička propaganda narodu obećala mobilnost. Govorili su da neće moći da putuju samo imućni, nego svi stanovnici. I tako se rodio "Folksvagen" - "Narodno vozilo" (Volkswagen). Osim toga, nacionalni željeznički prevoznik tzv. Trećeg rajha, na pritisak Hitlera je na prvim dionicama autoputeva morao odmah da uvede autobuski saobraćaj.
Hitler je naredio da godišnje mora da bude izgrađeno 1.000 kilometara autoputeva. Godine 1934. najavio je početak "radne bitke" i obećao da će smanjiti visoku stopu nezaposlenosti. Izgradnja autoputeva trebalo je da otvori najmanje 600.000 radnih mjesta, ali je na kraju ukupno bilo jedva 120.000 radnika opremljenih lopatama i pijucima. Radove su obilježili bolesti, smrt, glad, bijeda i štrajkovi čiji su predvodnici strpani u koncentraciona logore. Javnost o ovome nije znala ništa.
Narednih godina došlo je do procvata vojne industrije u kojoj je velik broj ljudi našao posao. To je bio razlog pada nezaposlenosti, a ne izgradnja autoputeva. U vrijeme Drugog svjetskog rata autoputeve su pod prisilom gradili i jevrejski logoraši kao i ostali zarobljenici. Do 1941. godine izgrađeno je samo 3.800 kilometara, a između 1941. i 1942. radovi su u potpunosti obustavljeni. Od jeseni 1943. njima su zbog slabog saobraćaja smjeli da se koriste i biciklisti.
Nacistička propaganda mit o autoputevima godinama je njegovala, a pritom je bila i uspješna. Tako mnogi snimci i fotografije prikazuju radove iako su oni već odavno bili obustavljeni. Slike radnika na autoputevima urezale su se u pamćenje čitave jedne generacije Nijemaca. Nacisti su svoj cilj ostvarili.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.