Čim su počele katastrofalne bujice da uzimaju danak u BiH, rafteri iz mnogih gradova su odmah uzeli svoje čamce i opremu i bez razmišljanja krenuli u najugroženija područja kako bi spasavali sve ono što se spasiti može.
"Prvo smo nemoćne spasavali u poplavama pa onda sve ostale kojima je bila potrebna pomoć. Brojati nismo mogli", priča nam Samir Krivić, jedan od konjičkih raftera i jedan od neustrašivih spasilaca.
Krivić i njegovi prijatelji, 15. i 16. maja spasili su više od 160 ljudi koje je poplavljena Bosna zarobila u domovima. Bili su bez hrane i vode. Tu je bilo starih i iznemogli ljudi, ali i tek rođene djece, trudnica i teških bolesnika.
"Krenuli smo, nas 16, ali su putevi bili blokirani, odron kod Nemile u blizini Zenice blokirao je ovu saobraćajnicu u potpunosti. A onda su u pomoć pritekli helikopteri Oružanih snaga BiH. Njihova pomoć je neprocjenjiva i to ne smijemo zaboraviti", rekao je Krivić.
Ističe da su se sami organizovali i krenuli da pruže pomoć.
Haos u Maglaju
"Kad smo došli u Maglaj, bilo je teško. Ne postoje riječi koje to mogu opisati. Vodena bujica nosila je sve pred sobom, ali to nama nije bio problem, jer smo se s bujicom navikli nositi. Najveći problem je bio taj što ne poznajemo teren, grad, što nam nije značilo ništa kada nam neko kaže da na pomoć čekaju ljudi u trećoj kući u nekoj ulici. Onda su nam momci iz Maglaja pritekli u pomoć i koordinirali su spasavanje", priča Krivić.
Krivić, koji je i pokrenuo akciju odlaska konjičkih raftera u opasnu zonu Maglaja, ističe da ne želi promociju, ni on, a ni njegove kolege.
"Sve to smo radili da pomognemo, ne želimo hvalospijeve, a ni reklamu, jer svaki od nas ima turističku agenciju i ni jednog trenutka nije želio to spominjati", kaže Krivić.
Priča da, kad su došli u Maglaj, grad je bio u očaju i nije bilo nikakve organizacije.
"Veze su bile prekinute, vladala je panika, a Bosna je bila opasnija nego ikad. Nosila je sve pred sobom", ističe Krivić.
Sretan je što se sve završilo i kaže da je u ponedjeljak ponovo bio u Maglaju - nosio je pomoć.
"Dočekali su me sa zahvalnošću. Grad izgleda strašno. Sve je uništeno. Širi se strašan smrad, a blato se stvrdnulo i ta prašina guši. Bojim se da će taj narod tamo umrijeti, jer biće potrebne godine da se oporave", poručuje Krivić.
Rafteri iz Konjica, a kasnije i ekipe iz Visokog, Zavidovića i drugih gradova odigrali su ključnu ulogu u spasavanju Maglaja tokom katastrofalnih poplava. Krivić kaže da građani Konjica takođe stalno sakupljaju pomoć.
I fočanska jedinica specijalizovana za spasavanje na vodi, ali i drugim terenima, bila je od neizmjerne pomoći stanovnicima Doboja tokom četiri najkritičnija dana, ali i na drugim područjima.
Odroni, snijeg i neprohodne saobraćajnice na putu do Doboja, do koga su na kraju stigli helikopterom tek nakon 24 sata, nije omela spasilačku ekipu "Wolfa" da neustrašivo krene u akciju.
Prespremni fočaci
"Nama stvarno nije bio problem raditi u onakvim uslovima, jer smo mi specijalizovana ekipa za spasavanje ne samo na vodi nego i na drugim terenima. Svako od nas je imao samo na sebi opreme u vrijednosti oko 800 KM, a da je bilo potrebe mogli smo evakuisati nepokretnu osobu sa desetoga sprata direktno u čamac. Tako da se nismo ograničavali samo na površinu vode i pomoć čamcima, jedan dan smo skoro sve vrijeme ronili pa čak i kroz kanalizaciju, samo da bismo došli do onih najugroženijih i pokušali da ih evakuišemo ili im dostavimo osnovne stvari", priča Slobodan Janković, jedan od spasilaca iz fočanskog tima "Wolf".
On dodaje da je tih dana situacija za ljude koji ne poznaju brzu vodu predstavljala problem i veliku opasnost, ali da oni kao profesionalci nisu osjećali strah i upadali u eforiju. Janković ističe da su im mnogo pomogle vještine koje su naučili prolazeći kroz obuku za američku "Reskju 3" licencu, koju jedini u Republici Srpskoj posjeduju.
"Jedna od tih vještina je prelazak preko potopljene ulice pri jakoj matici. Prelazi se pomoću živog mamca, da malo pojasnimo svima, veže se konopac za prsluk spasioca koji prelazi preko i pravi sidrište, nakon čega se ljudi prebacuju u čamac da bi se zatim obrnutim redoslijedom evakuisalo stanovništvo", govori Janković.
S prvim znacima katastrofe i ekipa "Una-Aqua", rafting centra iz Bihaća, krenula je put Doboja.
"Čim smo vidjeli kakva je situacija popakovali smo opremu, čamce i nas desetorica smo krenula prema Doboju na svoju ruku bez ičijeg poziva. Po dolasku, ja kao predsjednik sam morao prisustvovati sanstanku Kriznog štaba, dok su moji momci već izašli na teren i krenuli s poslom", kaže Armin Amidžić, predsjednik Kluba "Una-Aqua".
On dodaje da su poslije nekih sat provedenih na terenu, momci iz ekipe već naišli na tešku situaciju, gdje su u jednom stanu na prvom spratu zgrade našli beživotno tijelo starijeg čovjeka.
"U tim trenucima stvarno nije lako ostati pribran i hladne glave zato bih pohvalio momke koji su naišli na takav prizor, nisu paničili, odreagovali su smireno i da bi održali situaciju pod kontrolom nisu nikome od stanara na višim spratovima ništa rekli, nego su odmah obavijestili policiju, koja je naknadno iznjela tijelo", priča nam Amidžić.
Nova prijateljstva
Navodi da uprkos tome što su profesionalci, situacija je bila poprilično opasna, ali da tada niko o tome nije razmišljao.
"Matice su bile ogromne, pogotovo između otvora zgrada gdje je voda gumeni čamac sa tri čovjeka vrlo lako mogla odvući nekoliko kilometara, a u tim trenucima bili su ugroženi i naši životi kao i životi stanovnika koji su čekali evakuaciju ili lijekove bez koji nisu mogli", navodi Amidžić.
Iz ovog kluba dodaju da tih dana straha nije bilo, ali je bilo dosta emocija, jer je hiljade ljudi bilo zarobljeno u domovima.
"Znalo se desiti da dođe i do pada morala, kada momci vide koliko ljudi je zarobljeno i čeka pomoć, pa su se postavljala pitanja tipa "da li vrijedi, ovo što radimo, ima li ikakvog efekta, ali smo uspijevali sve da prevaziđemo i nastavimo da radimo čak i još bolje", kaže Amidžić.
On dodaje da je bilo i ružnih trenutaka, ali da se na kraju pamte samo oni lijepi koji ostaju za cijeli život.
"Drugi dan smo izvukli sedmoro djece iz kašike bagera koji su tu proveli noć, šofer je krenuo da ih prevozi, ali voda je prebrzo nadošla te ih zarobila tu. Imamo dosta ljudi koji nam se sada javljaju, šalju poruke, zahvaljuju se, mogu reći da ako išta pozitivno može da bude u ovoj situaciji to je što smo svi mi sada bogatiji za dosta iskrenih prijatelja", ističe Amidžić.
Kaže da planiraju da pozovu sve ljude iz Doboja sa kojima su ostali u kontaktu da dođu u Bihać, da se druže i malo odmore od svega.
Jelenina lavovska borba
Jelena Simović (18), koja je u fočanskom Spasilačkom klubu "Wolf" već dvije godine, hrabrost je pokazala na poplavljenom terenu.
"Bukvalno su me digli iz školske klupe i krenuli smo u Brčko. Međutim, zaustavili smo se u Zenici, jer se dalje nije moglo od klizišta i odrona. Ono što smo u Zenici vidjeli, bilo je jako strašno, jer je Bosna bila kao more", priča Simovićeva.
Ona je radila sve - bila je u čamcu, dijelila hranu i lijekove, te pružala medicinsku pomoć ljudima.
"Ja sam bila koordinator između kopna i moje ekipe u čamcu. Ljudi su prilazili i davali mi informacije gdje se ko nalazi, koliko je zarobljenih, da li nekome treba hrana ili voda... Tako da sam koordinisala gdje da idu, ko je najprioritetniji, da li da se ide po trudnice i djecu", naglašava Simovićeva.
Kaže da je mnogo lakše kada imate uigranu ekipu, u kojoj se zna "ko kosi, a ko vodu nosi".
"Neću zaboraviti ni kada ljudima date jednu tabletu, a oni vas hvale. Nečiji osmijeh ne može se ničim mjeriti", naglašava Jelena.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
