Život

Isidora Bjelica u kolumni za 'Nezavisne': Svest o neznanju je moć

Isidora Bjelica u kolumni za 'Nezavisne': Svest o neznanju je moć
Foto: N.N. | Isidora Bjelica u kolumni za 'Nezavisne': Svest o neznanju je moć

Čudna je naša civilizacija, stalno pričamo o znanju, a zapravo živimo u apsolutnom neznanju. Pa čak i ovaj trenutak koji je tehnološki najviše što je čovek postigao, očigledno nije ni dva posto od svega onoga što ne znamo.

 Da, mobilni telefoni napreduju, kao i društvene mreže, ali zato hiljadama godinama pojma nemamo ko smo, zašto živimo, šta se dešava posle smrti... i hiljadu drugih pitanja. Civilizacija je zato pozornica zamajavanja i zaborava. Ljudi se još od malih nogu ubacuju u obligacije od škole pa posle besomučnog rada i trke za novcem da ne bi previše razmišljali, jer što reče jedan istaknuti psihijatar, previše razmišljanja nužno vodi u bolest i nesreću.

I baš u toj i takvoj civilizaciji, čiji je najveći adept Sokrat izjavio sad znam da ništa ne znam, ljudi, naročito oni ograničeni i manje inteligentni, ubeđeni su da sve znaju, da im je sve jasno i da sa tih pozicija nastupaju krajnje uvereni da su gospodari tajne objašnjenja sveta, dobra i zla, istine i laži... Pored njih druga najagresivnija grupa su oni koji ne znaju, ali toliko čvrsto veruju u nasleđene ideološke, verske, kognitivne programe da su za njih spremni i da ubiju. Tako smo dobili krajnje paradoksalnu situaciju da je vera u Boga baš zbog tih fanatika postala izvor sukoba, ubistava, masakara...

Dakle, ne postoji ništa opasnije nego da čovek poveruje da zna, da mu je jasno i da je popio svu pamet sveta. To vam je kao sa stranim jezikom, što čovek više zna, on shvata koliko malo zna. Ali ta duboka, nakaradna ubeđenost da smo shvatili suštinu egzistencije i da smo mi ti koji odlučujemo, prosuđujemo ko je dobar, a ko loš, šta je pravda, a šta nepravda doveo je do toga da u ime politike, ideologije, vere, norme brat ubije brata, otac sina, sin roditelje...

Šta je zajedničko svim fanaticima - duboka uverenost da su sve shvatili i da su u pravu, rečju da veruju da su superiorniji od drugog čoveka i da mogu da mu sude i presuđuju. Dakle, što je čovek gluplji i neobrazovaniji, on je uvereniji da je jako pametan i da je meritoran. Iz tog razloga pravoslavlje je imalo apofatiku kao štit od svake teze jer svaka teza se nužno pretvori u antitezu, a jogiji npr. oni se identifikuju sa svojim neznanjem, to jest sa svešću koliko ne znaju. Paradoksalno, čovek koji se identifikuje sa svojim znanjima i shvatanjima u koje slepo veruje ne samo da prema savremenim naučnim saznanjima ograničava i jednosmerno usmerava rad svog mozga, već je u ime te istine spreman da se obruši na svakog ko tu njegovu istinu ne prepoznaje kao univerzalnu. I tu smo na izvoru sukoba - za sukob su, dakle, najčešće odgovorna duboka uverenja da znamo i da smo shvatili kako ovaj svet funkcioniše i u to ime spremni smo da terorišemo, svađamo se, vređamo uvek neprikosnoveno uvereni da smo u pravu. Iz tog krajnje ograničenog uverenja i proizlaze osude drugih jer mi verujemo da nam je sve jasno i da možemo da prosuđujemo druge. Pogledajte sukobe na javnoj sceni, komentare čitalaca, svima njima je zajedničko da se tu obračunavaju ljudi koji veruju da kapiraju ovaj svet i da su baš oni ti koji će ga promeniti i urediti, prema svom shvatanju dakako.

I tako dolazimo do apsurdnog saznanja, uverenost u to da razumemo ovaj svet, dobro, zlo, dovodi to toga da postajemo agresivni sprovodnici ideja u koje smo tako čvrsto poverovali. Da Sokratova teza njima nije jasna, jer takvi veruju da je njima sve jasno, da su oni pametni i prepametni, dobri i predobri i sasvim meritorni da sude i menjaju nepravedan svet prema sebi pravednicima.

Stvar je sasvim suprotna tek kad čovek posle decenija rada na sebi shvati da zaista ništa ne zna, tada se viša akaši znanja zaista otvaraju za njega i on doživljava iluminacije. To je i tajna pozadina misli o tome da su blaženi siromašni duhom, to su oni koji znaju da ne znaju što ih dovodi do toga da nisu agresivni ni prema sebi ni drugima, jer kad ne znaš, ne možeš nikome da sudiš, pa ni sebi, jer nisi kriv što ne znaš. Svest o sopstvenom ograničenom umu, svest o tome koliko ne znamo je krajnja inicijacijska tačka svih tragača za višim  smislom i tajnama života i smrti. U civilizaciji u kojoj vlada kult površnog i ograničenog znanja - neznanje se pojavljuje kao izvor višem znanju.

Zato bežite od onih koji ne znaju da ne znaju, onih spremnih na svađu i čvrsto uverenih da su oni ti koji treba da sude drugima i prema svom mozgu preuređuju svest, jer nema ništa opasnije od čoveka koji nije svestan koliko ne zna, čoveka koji je poverovao da je Bog i koji je spreman svojim malim ograničenim mozgom da sudi drugima, drži pridike i zahteva slepo poštovanje. Onaj koji vrišti i veruje da je meritoran da se postavlja iznad drugog čoveka. Na kraju drveta poznanja nalazi se najslađi plod neznanja i tek tad čovek kad uvidi koliko zaista ne razume i ne zna, može postati medij viših božanskih znanja. Zato se i cela priča o izgubljenom raju tiče zabranjenog voća sa drveta saznanja, jer dok god verujemo da znamo, bićemo u paklu sopstvenog ograničenog uma, samo će nas svest o sopstvenom neznanju pomilovati, učiniti blagodarnim i ontološki skromnim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije