Aleksandra Fjodorovna, rođena kao Alisija od Henesa, bila je ozbiljna i stidljiva djevojka, sa dugačkim zlatnim pletenicama i prozirnim sivoplavim očima, čija je pojava bila nježan prizor pun svjetlosti, i baš zato zvali su je Sunčana.
Alisija je Nikolaja II Aleksandroviča, posljednjeg ruskog imperatora, kralja Poljske i velikog kneza Finske, upoznala još kao 12-godišnja djevojčica na vjenčanju svoje sestre, a već tada između dva mlada bića zaiskrile su emocije, dajući blag nagovještaj ljubavi koja je obilježila carsku Rusiju 19. vijeka.
Čežnja i romantične ideje opsjedale su i Aleksandru i Nikolaja narednih pet godina, koliko je bilo potrebno da se ponovo sretnu u Sankt Peterburgu. Tada je 17-godišnja Njemica krenula put Rusije da posjeti sestru i zeta, nadajući se susretu sa gospodarom njenog srca, ali ne sluteći da će baš ti veseli dani u ruskoj prijestonici odrediti njen budući život.
Njihova ljubav se razbuktala, a vrijeme koje su proveli zajedno se zauvijek urezalo u mlade duše, koje su bile tako slične jedna drugoj, a različite od ostalog svijeta. Međutim, carska porodica imala je druge, kako su smatrali, podobnije planove za Nikolaja, a s druge strane i za mlađahnu ljepoticu Alisiju od Henesije postojali su "adekvatniji" prosci.
Otac prestolonasljednika, car Aleksandar III, nije podržavao želje svog sina, a kao sjenka nad njihovu ljubav nadvilo se i to što je Alisija smatrala da je nedostojna Nikolaja, kao i to što je morala iz luteranstva da pređe u pravoslavlje.
Nikolaj je bio uporan i istrajan u svojoj namjeri i osjećanju - tvrdio je da će radije postati monah, nego da oženi drugu ženu. Na kraju car Aleksandar III, koji je bio na samrti, blagoslovio je ovu ljubav, a Alisija je prešla preko svojih nesigurnosti i njihova srca vezala su se u brak i vječnost.
"Sve više, jače i dublje raste moja ljubav i odanost. Ne mogu dovoljno da zahvalim Bogu za ovo blago koje mi je dao. Da me Nikolaj zove 'draga' - da li sreća može da bude veća? I da pokriva moje slatko lice poljupcima", napisala je tada već Aleksandra Fjodorovna Romanov, nedugo nakon udaje za novog i, ispostaviće se, posljednjeg ruskog imperatora.
Njihov brak je sve do dana kada su mučeničkom smrću zajedno napustili ovaj svijet bio skladan, pun spokoja i sloge, ali prožet i strastvenom ljubavlju, podrškom i razumijevanjem. Dok se car Nikolaj II svojoj supruzi divio i duboko je poštovao, ruski narod bacao je drvlje i kamenje na nju, nikada dovoljno ne otvorivši srce i um kako bi je prihvatili.
Aleksandra Fjodorovna nije se uklopila u ruski duh, niti je naučila pravila dvora, što je posebno ljutilo njenu svekrvu, caricu Mariju Fjodorovnu, a ostrašćenost ruskog naroda pojačavala se činjenicom da na svijet nije donosila sina, nasljednika carstva.
Čak i kada je godinama kasnije carević Aleksej došao na svijet, Rusi nisu umjeli da zavole caricu - bila im je daleka i strana, a otpor su dodatno učvrstile i glasine o ljubavnoj aferi sa Raspućinom, sibirskim monahom bliskom dvoru.
Takve glasine, ispostaviće se godinama kasnije, bile su potpuno neosnovane i netačne. Kada je dobila prvu kćerku, princezu Olgu, car Nikolaj je javno stao uz svoju suprugu i poručio: "Zahvalni smo i srećni što smo dobili kćerku, jer ona pripada samo nama. Da je Aleksandra rodila sina, on bi morao da pripada i narodu".
U javnosti, ispred ruskog naroda, Aleksandra nije uspijevala da pokaže svoje pravo lice, bila je stidljiva i nervozna, te je ostavljala utisak ohole i sumnjive žene. S druge strane, svi koji su je poznavali, uključujući i sluge i sluškinje, voljeli su je i uvažavali - bila je dobre naravi i, uprkos izvjesnoj samovolji, bila je brižna i pravedna.
Aleksandra je dugo patila za muškim nasljednikom, i konačno je poslije četiri zdrave djevojčice rodila sina - Alekseja.
Njenu ličnu i sreću carske porodice ubrzo je pomutila činjenica da mali carević boluje od hemofilije (jedna povreda i krvarenje mogli su da izazovu smrt). U potrazi za izlječenjem i spasom carica se fanatično okrenula pravoslavlju i vjeri.
Carska porodica Romanov - car, carica i njihovi potomci - bezdušno je pogubljena 1918. godine, a Ruska pravoslavna crkva ih je proglasila za svece.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.