Život

Posljednji Srbin koji je vidio Gadafija: Mislim da nije znao šta se dešava

Posljednji Srbin koji je vidio Gadafija: Mislim da nije znao šta se dešava
Foto: Ilustracija | Posljednji Srbin koji je vidio Gadafija: Mislim da nije znao šta se dešava

S kutlačom u ruci prošao je pola svijeta, pošto je po završetku Ugostiteljske škole u Boru, kao mladi kuvar dobio posao u Vojnoj ustanovi "Dedinje", a kuvao je za 72 predsjednika država i vlada, što u Srbiji što u Libiji.

Kada je 20. oktobra 2011. godine svijet slavio ubistvo Muamera el Gadafija, Miodrag Đorđević, zvani Mija, Beograđanin rodom iz okoline Zaječara, krišom mu je zapalio svijeću, piše "Politika". To baš i nije bilo po islamskim običajima, ali računao je Bog je jedan, pa svejedno ko mu se i kako obraća, ako to čini iskreno i od srca – razumjeće.

Mija je posljednji Srbin koji je vidio Gadafija. Bio je posljednji koji je napustio Libiju zasutu bombama i već raskomadanu među plemenima ili politički suprotstavljenim taborima. Arapsko proljeće zagazilo je u poznu jesen, ljudi su ginuli, "napredniji" dio svijeta je slavio, sirotinja tugovala.

Imao je uzbudljiv život

Organizacija Ujedinjenih nacija zatražila je istragu sumnjajući da je riječ o ratnom zločinu. Beznađe je stiglo do žitelja nekada bogate i prosperitetne zemlje.

Ali, ovo nije priča o zlu koje je snašlo sjever Afrike i Bliski istok, već o dijelu Mijinog uzbudljivog života kojim je prošao s kutlačom u ruci. Po završetku Ugostiteljske škole u Boru, mladi Miodrag Đorđević odmah je dobio posao u Vojnoj ustanovi "Avala" (kasnije "Dedinje", a danas "Topčider"). Ne bez ponosa spominje da je kuvao za 72 predsjednika država i vlada, što u Srbiji što kod Gadafija.

"U Libiju sam otišao 11. januara 1990. godine. Uz saglasnost SSNO koji je morao da odobri svako putovanje u inostranstvo! Inače, otišao sam sa – službenim pasošem. Preporuka za Libiju, to jest za Gadafijev protokol, bilo je što sam znao arapski jezik, a uz to i njihovu kuhinju: ta znanja sam pokupio u Iraku, gde sam sedamdesetih boravio sa beogradskim građevinskim preduzećem 'Rad'", počinje priču Mija za "Politiku".

Ostao je uz Gadafija do 31. jula 2011. godine, kada se s blindiranim automobilom domogao Džerbe i spasonosnog aerodroma. Naime, Mija se nije vratio posljednjim letom koji je za građane Srbije organizovala Vlada Srbije već je ostao u onom paklu četiri mjeseca duže.

"Te posljednje mjesece proveo sam sa Gadafijem na raznim lokacijama po Tripoliju. Stekao sam utisak da on nije znao šta se događa, niti zašto ga bombarduju? A da budem pošten, nisam znao ni ja! Ali, nisam vjerovao ni da više od dvije decenije rada za Gadafija bespovratno odlaze među uspomene", nastavio je lični kuvar predsjednika Libijske Džamahirije.

Inače, karijeru u Tripoliju počeo je kao jedan od kuvara, a napredovao je zahvaljujući znanju i trudu.

"Gospođa Safija mi je jednom prilikom rekla da kuvam mnogo bolje od većine Libijki. To sam prihvatio kao izuzetan kompliment, i to sa najvišeg vrha. To sam opravdao sredinom 2000. godine, kada je u Sirtu organizovan neki vrlo važan samit na kojem je počasni, ili bar glavni gost bio Toni Bler. I kada su svi očekivali da se upustim u spremanje nekakvih ostrvskih specijaliteta, pred Muamera el Gadafija i britanskog premijera iznio sam punjene piliće, garnirane pirinčem u bojama britanske i libijske zastave, na iznenađenje zatečenih gostiju, pa čak i domaćina! A, koliko su vrednovali moje umeće i trud neka posvjedoči podatak da sam bio vjerovatno jedini član osoblja kome je uručen – libijski pasoš! Postao sam 'njihov' i formalno", dodaje Mija.

Diplomatija iz kuhinje

Zatim je, sjeća se, na trpezu iznio haruf mašvi, ili punjeno jagnje, ali "odjeveno" u frak od lisnatog tijesta.

"Nažalost, većina fotografija tih mojih kreacija ostala je u Libiji, u Tripoliju, gdje im se izgubio svaki trag. Ali, to me manje boli od nepravde što našim ljudima iz Gadafijevog okruženja niko i nikada nije zahvalio na velikom doprinosu diplomatskim odnosima naše dvije zemlje. Jer, oko Gadafija su, uz libijsko obezbjeđenje, bili sve sami Srbi. Mislim da je to organizovao general Jovan Čeković, koji je s predsjednicima mnogih prijateljskih, a mahom nesvrstanih zemalja, pa i sa Gadafijem, imao posebno srdačne odnose", kaže Mija.

Pričalo se da je Muamer el Gadafi dobro znao srpski jezik, što je vrlo vjerovatno. Jer, proveo je izvjesno vrijeme u (ondašnjoj) SFR Jugoslaviji, i to u Mostaru gdje se, kao pilot, usavršavao na jugoslovenskim letjelicama.

"Nisam čuo za to, ali znam da je insistirao da jedno od njegove djece obavezno nauči srpsko-hrvatski jezik. Nažalost, kada je počeo onaj džumbus sa rasturanjem Jugoslavije, kad je svaka nacija počela da ističe svoje zastave, jugoslovenska škola u Tripoliju s veoma dugom tradicijom je – zatvorena. Eto kako se gube prijatelji i blijedi naklonost koju su uživali svi žitelji nekad zajedničke države… da ne spominjem vrijedne poslove što smo imali u Libiji, koje je obnovilo tek nekoliko srpskih kompanija, među kojima je, naravno, među prvima bila firma generala Čekovića. I to je neka diplomatija, ali i ona je bagatelisana", objašnjava ovaj kuvar.

Priznaje da su mu najljepši, najzanimljiviji trenuci boravka i rada u Libiji bili izleti u pustinju, na koje se Gadafi otiskivao s porodicom na istinski odmor od državničkih poslova i nezaobilaznog protokola. Baš na takvim izletima Mijino majstorstvo je dolazilo do izražaja.

"Lako ti je da kuvaš u predsedničkoj palati, ali pokušaj da spremiš nešto u bespuću i od zatečenog", isprsio se Gadafijev lični kuvar kao da je upravo osvojio titulu najboljeg i najvećeg u svom umjetničkom zanatu.

Zaista, šta je blagoizvoljevao da vidi na trpezi čovjek koga je Zapad u svom neznanju proglasio za okorjelog diktatora?

"Ma, kakav diktator, kakvi bakrači. Pa, mi smo se kraj njega osećali kao članovi porodice! Prema svojima je bio veoma strog, ali prema nama… Jedini njegov zahtev osoblju koji je nekom mogao da zasmeta bilo je to što je insistirao da se pod njegovim krovom ili šatorom govori isključivo na arapskom jeziku", govori Đorđević.

Počeo je da nabraja jela koja je pripremao: bazin, rz bengazi, asida, kamilje meso, jaretina, kus-kus čair, domaće koke i kunići… pa opazivši zbunjene izraze na licima sagovornika, upustio se u prevođenje.

"Arapska kuhinja liči na našu"

"Bazin je sličan našem kačamaku, a sprema se od ječma i preliva sosom od zatara, nama nepoznatog mediteranskog začina. Askda je kačamak od belog brašna preliven medom i džemom od urmi, dok je rz bengazi sasvim običan pirinač s kurkumom. A, ako se nekome učini da je to isuviše skromno za predsednika onako bogate države, valja ga podsetiti da je Gadafi bio upravo takav čovek. Ostalo su šarenilo libijskog folklora i zlonamerne predrasude", kaže Mija.

Docnije se raspričao o tome kako je i suprugu odveo u Libiju, kako ih je Gadafi nagovorio da se fotografiše s njihovim kćerkicama, kako je uspio da ga snimi dok drema u saharskom pijesku… ne skrivajući sjetu.

Za arapsku kuhinju veli da ponekad liči na srpsku. To tumači činjenicom da je Srbija na izvjestan način mediteranska zemlja, bar kada je riječ o izboru namirnica i začinskim grupama, ali i da je vijekovima trpila uticaje Orijenta.

(Politika)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije