Iranski nomadi Kaškai, koji vode porijeklo od Turk naroda centralne Azije, stotinama godina lutaju škrtim pustinjama jugozapadnog Irana.
Svake godine oni, nakon ljetne ispaše, sa stadima koza i ovaca putuju ka planinama sjeverno od Širaza, prema zimskoj ispaši u nižim i toplijim predjelima u blizini Persijskoj zaliva. Njihov način života predstavlja istančan balans između čovjeka i životinje i njihovog okruženja. Brojni su pokušaji da se oko 400.000 Kaškai nomada uklopi u uobičajeno iransko društvo, ali su se oni oduvijek odupirali, ostali su jaki i nezavisni.
Gazal i njegova žena Tarkenaz su tipični predstavnici ovog plemena. Oni žive oko pola godine u blizini sela Kumare Sorkija, udaljenog oko 50 kilometara od Širaza. Kasnije odlaze oko 200 kilometara sjevernije u blizinu grada Kazeruna, kada vrijeme postane hladnije. Sada u penziji, Gazal je 30 godina podučavao djecu lokalni jezik farsi. On vjeruje da je to bio vitalni posao koji je omogućavao Kaškaijima da održe svoju nezavisnost i kulturu.
Ipak, vremenom je postajalo sve teže da se pronađu učitelji koji bi putovali sa djecom. Nekolicina nomada je kvalifikovana da predaje, a oni iz gradova i sela nisu naviknuti na nomadski način života. Takođe, kako urbani centri sve više rastu, tako se više ugrožavaju i njihovi prostori za ispašu.
Oni ne mogu zamisliti život bez svojih krda. Koze koriste za mlijeko, sir i meso, ali takođe prodaju jariće na pijaci u Širazu da bi kupili druge potrebne stvari. Kaškai su poznati i po svojim tepisima i drugim proizvodima od vune, koje svi nazivaju širaz, po mjestu ispaše u blizini Širaza, i koja je mekanija i bolja nego vuna iz ostalog dijela Irana.
Njihov način života prati muslimanska pravila, ali oni koriste razne prilike kao što su vjenčanja i proslave da prikažu svoj jedinstveni način oblačenja, plesa i kulturne baštine.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.