Zakoni Džakarte nalažu da u vozilima mora biti više putnika da bi se uopšte mogla kretati i da bi bile smanjene gužve u saobraćaju.
Ali donošenjem tih zakona pokrenuta je čitava industrija profesionalnih autostopera koji pomažu vozačima da zaobiđu striktna pravila. Stotine muškaraca, žena i djece stoje na ulicama glavnog grada Indonezije i nude se za vožnju tokom saobraćajnih gužvi kada vozila moraju imati najmanje troje putnika da bi se uopšte mogla kretati Džakartom.
"Džokeji", kako popularno nazivaju profesionalne autostopere, ne izbacuju palac kako to rade autostoperi širom svijeta. Ovdje izbacivanje jednog prsta znači da "džokej" radi sam, dok dva prsta znači da rade u paru i uglavnom je ovdje riječ o majci sa malim djetetom ili bebom.
U zemlji se milioni ljudi pokušavaju spasiti od siromaštva i pridružiti srednjoj klasi "džokeja", koji naplaćuju dolar po vožnji i od kojih su mnogi svoje usluge pretočili u karijeru.
Dvadesetdvogodišnji Džimi napravio je od ovog zanimanja pravu umjetnost. Od mnoštva "džokeja" on se izdvaja noseći naočare sa srebrenim okvirom i plavom majicom na kockice pažljivo ubačenoj u crne pantalone.
"Vozači ne žele da ih uhvati policija i tu uskaču "džokeji". Vozači koji voze mercedes ili BMW često me uzimaju jer mogu proći kao prijatelj njihovih šefova", objašnjava Džimi, koji kao i mnogi Indonežani koristi samo ime. Vozači koji uzimaju "džokeje" suočavaju se s kaznom od 110 dolara.
"Ja naplaćujem dodatna 54 centa jer održavam ličnu higijenu. Niko ne želi da bude zaglavljen u saobraćaju sa nekim ko ne miriši dobro", dodaje Džimi. On u prosjeku ima pet dnevnih vožnji i zaradi oko 7,5 dolara, što je solidan iznos u zemlji gdje polovina od 240 miliona stanovnika živi sa manje od dva dolara dnevno.
Ali, nisu svi "džokeji" uspješni ili srećni kao Džimi. Često se dešava da žene "džokeji" bivaju seksualno uznemiravane u vozilima i policija redovno zatvara vozače prestupnike u prljavim zatvorima. Prema zakonu, oni mogu provesti i do 12 mjeseci u zatvoru.
Tridesetdevetogodišnja Nuraini radi kao "džokej" već tri godine kako bi pomogla svojoj porodici.
"Jednom prilikom, dok sam još bila trudna, vozač me je pitao da li se želim zabavljati. Bilo mi je veoma neprijatno i zato sam brzo izašla iz vozila", objašnjava Nuraini, dok vodi osmogodišnju kćerku i drži bebu u drugoj ruci.
Ona se budi u zoru da bi stigla iz svog sela u centar grada i bila spremna za jutarnju gužvu. Nakon toga se vraća kući da sprema jelo za svoje četvoro djece da bi uveče opet išla u centar.
"Naporno je. Vrijeme se može promijeniti od veoma vlažnog i toplog pa do užasne oluje. Nekih dana ne zaradim ništa, čak i ako čekam nekoliko sati", pojašnjvaa ona.
"Džokeji" znaju da krše zakon i da mogu dobiti kaznu zatvora od nekoliko sedmica, ukoliko budu uhvaćeni. Ali, policija ih, većim dijelom, toleriše.
"Nemam porodicu. Nikada nisam išao u školu. Ako ovo ne radim kako sebi onda mogu obezbijediti hranu", govori Praspardi Vibisono, šesnaestogodišnjak koji je bio uhapšen prošle godine i koji je boravio u zatvoru dva mjeseca.
Tridesetšestogodišnja Herlina je bila dva puta hapšena i 2006. godine pritvorena šest sedmica.
"Imala sam užasno iskustvo iz zatvora. Nas 18 je bilo smješteno u malu ćeliju punu komaraca. Spavali samo na tankim prostirkama od bambusa i toalet je zaudarao", objašnjava ona.
Na pitanje zašto onda još radim ovaj posao odgovara: "Zato što treba da živim".