Život

Svetislav Branković već dvije decenije ponosno kroti prugu

Svetislav Branković već dvije decenije ponosno kroti prugu
Foto: N.N. | Svetislav Branković već dvije decenije ponosno kroti prugu
Bojana Živanić

BANJALUKA - Djevojčica je prelazila prugu, sjećam je se i danas, ljubičasta jakna, kapa na glavi. U trenutku mi se učinilo da ju je rukohvat na lokomotivi udario po glavi i da je dijete palo u snijeg i tada sam pomislio: "Ja ovo nikad neću raditi", ali kada sam izašao i vidio da dijete ustaje, otresa snijeg sa sebe i odlazi, sve brige su me napustile, prisjetio se trenutka sa početka karijere Svetislav Branković, mašinovođa "Željeznica RS", koji već 21 i po godinu upravlja vozovima i kroti pruge.

"Kasnije mi se dešavalo da na istom tom mjestu moram zaustaviti voz jer starica sakuplja nešto u kolosijeku i ja je pitam: 'Baba, šta radiš', a ona mi kaže: 'Istresla mi se šibica'. Sreća pa je tu bila lagana vožnja u tom periodu pa smo uspjeli da zaustavimo voz", priča Branković za "Nezavisne".

Kompoziciji kojom upravlja potrebno je od 300 do 700 metara da bi se zaustavila.

"Mnogi to ne znaju i misle da je voz autobus pa da može stati u svakom momentu. Tu su, sa druge strane, i nesavjesni vozači, koji ne znaju kako se treba ponašati kada voze i kada prelaze preko pružnih prelaza. Ima i onih ljudi koji nisu svjesni da se glava gubi u sekundu, pa hodaju prugom", kaže Branković.

A zbog nesavjesnih vozača imao je Branković mnogo stresnih situacija, zbog kojih, kaže, on i njegove kolege mašinovođe svaki dan dožive po jedan "mali srčani udar".

"Najgori stres koji doživim u momentu je kada čovjek u autu sa dvoje-troje djece tik ispred mene pređe prugu", priča Branković.

Opreza, poručuje, nikad dosta, a kada lokomotivu zamijeni volanom automobila, tada je, kaže, naročito oprezan, jer zna kakve ga situacije svakodnevno snalaze.

"Kada je jednom našem kolegi mašinovođi umrla majka, nakon obavljene sahrane, on je automobilom krenuo da odveze sveštenika kući. Kada su stigli do pružnog prelaza, sveštenik mu je rekao: 'Zašto stojiš, otvorena je rampa', na šta mu je on odgovorio: 'Hoćeš li da sutra u novinama stoji poginuli mašinovođa i pop', a kada ga je sveštenik upitao zašto bi to stajalo, on mu je rekao: 'Opreza nikad dosta, možda je čovjeka koji upravlja rampom presjeklo srce ili mu se nešto desilo'", priča on.

Najteže mu je, kaže, kada pročita da je voz naletio na automobil, jer nije, ističe ovaj mašinovođa, voz naletio na automobil, nego je automobil podletio pod voz.

"Jednom je jedan mašinovođa nakon što mu je pješak na pruzi, nažalost, podletio pod voz i podlegao, išao na sud i tamo su ga pitali kako se sve odigralo i on im je objasnio da je vidio čovjeka, svirao mu, ali se pješak nije sklonio, a on nije bio u mogućnosti da stane. Tražili su da im to ponovi drugi, pa treći put, da bi im on na kraju rekao: 'Krene pješak lijevo, a ja vozom na njega lijevo. Krene pješak desno, a ja vozom na njega desno i tako se to desilo', na šta su mu u sudu rekli da to nije moguće, a kolega im je odgovorio: 'Pa to i pokušavam da vam objasnim'", priča Branković.

A mašinovođa se postaje, priča on, tako što najprije završite četiri razreda srednje škole, a nakon toga se polažu i ispiti sa svim stručnim predmetima, pred komisijom, a kada se sve to prođe, dolazi se na posao i tu traje obuka za mašinovođu na otvorenoj pruzi.

"Ovaj posao je danas omalovažen, a nekad ga je bilo ponos raditi. Mada sam ja i danas ponosan. Mašinovođa je i pregledač kola, i električar i bravar, i manevrista. Moje je na pruzi i otkopčati i zakopčati lokomotivu, izvršiti probu kočnica. U slučaju da se pokvari lokomotiva, ako mogu otkloniti kvar, moje je da ga otklonim i ne smijem ga poslati na popravak za banalnu stvar", pojašnjava Branković.

Imao je, kaže, sreću da vozi i prije rata, a tada su bile lokomotive potiskivalice iz Piskavice i bilo je, priča, mnogo vozova.

"Na stanici u Banjaluci je toliko industrije bilo oko stanice, da od sedam ujutro do tri popodne nisi mogao manevrom svu industriju da poslužiš", kaže on.

A protiv briga se bori, kaže, stvarima koje su izvan pruga, željeznica i lokomotiva i tada nastoji da se okrene društvu koje ga uveseljava.

"Ne mogu očekivati od kolega na poslu da će meni nešto reći, tješiti me, kada je i on isto to doživio. Najbitnije je da imaš porodicu koja te razumije", priča ovaj mašinovođa, koji sada saobraća na liniji Banjaluka - Dobrljin i Banjaluka - Doboj.

Komentare na ovu vijest mogu postaviti samo prijavljeni čitaoci.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Molimo vas da vaša iskustva i zapažanja prilikom korištenja aplikacije za komentarisanje podijelite sa nama.

Pošaljite komentar

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije